Sweden Rock Fest 05.-08.lipnja 2019.

Pripreme za moj 16. Sweden Rock Fest su prošle rutinski. Djeca su već dovoljno velika a supruga još tolerantnija nego prije pa nije bilo nikakvih prepreka da bezbrižno odem u Švedsku. Kao i zadnjih nekoliko godina, išao sam Croatia Airwaysom do Kopenhagena, tamo uzeo rent a car pa pravac Norje.

05.06.2019. – nulti dan

Prvi put od kad idem na SRF, prilazne ceste već taj nulti dan su bile krcate i trebalo mi je skoro 2 sata od trenutka silaska s autoceste do parkiranja (za što mi inače treba 15 minuta).

Umjesto da lagano dođem na početak festivala, nešto sam kasnio ali uspio sam uloviti kultni band Oz. U jednim od mojih dosadašnjih izvještaja sam spominjao kako sam išao u Beograd, 1986., kupiti ploče na buvljaku u Knez Mihajlovoj ulici. Jedna od legendarnih ploča koju sam tad kupio je bio maxi od Oz – Turn The Cross Upside Down. Njihovi zadnji albumi Transition State i Burning Leather su sasvim pristojni uradci klasičnog metala. Bio sam zadovoljan što su svirali po 3 pjesme s njih, te 3 pjesme s Fire in the Brain albuma i jednu s Ill Warning. Odličan koncert za započeti festival. Svirali su na 4Sound Stage, 4.po hijerarhiji.

Demon je bend koji mi se stalo motao oko nogu ali mu, realno, nikad u životu nisam dao priliku. Već sam ih na SRF-u gledao 2009., 2013. i 2016., a internetski arhivi kažu da su bili i 3x prije. To je jedan kultni NWOBHM bend. Iako nisam na ti s njihovim opusom, pažljivo sam odgledao cijeli koncert jer me privukao nastup pjevača. Kad je koncert počeo izašao je s paganskom demonskom maskom na glavi i u togi a kad je skinuo masku nakon prve pjesme vidjeli smo da mu je glava obojana u bijelo. Izgledao je kao neki druidski svećenik. Sasvim solidan koncert. Svirali su na Sweden Stage-u.

Ponovo sam otišao do 4Sound Stage-a pogledati Gathering of Kings. To je švedski projekt u kojem pjevaju Rick Altzi (Masterplan), Appolo Papathanasio (Firewind), Bjorn Strid, Tobias Jansson, Alexander Frisborg i Jens Westin. Moram priznati da sam bio jako iznenađen kad sam vidio koliko je ljudi bilo na njihovom koncertu, obzirom da su svirali na najmanjoj pozornici. Gathering of Kings, ili skraćeno GOK sviraju melodični metal / AOR. Pozornicom je dominirao pano – naslovnica prvog albuma First Mission. Kao kuriozitet treba reći da su na pozornici bila i 2 seta bubnjeva. Radoznalo sam odgledao koncert. Iako nisam znao pjesme, to je stil koji volim i lako se uključim u takav koncert. Basist Nalle Påhlsson je iz Treat pa sam odmah pomislio da bi to mogla biti glazba za mene. Kasnije sam saznao da je ovo bio prvi koncert GOK-a uopće. Svirali su cijeli album i jednu neobjavljenu pjesmu (Heaven On The Run). Publika je bila fantastična. Imao sam osjećaj da svi oko mene znaju tekstove svih pjesama. To je bilo sat vremena koji su jako brzo prošli.

Kad sam vidio najavu tko će ove gdine svirati na SRF-u jako sam se obradovao kad sam vidio i ime Joe Lynn Turnera. Njegova 3 albuma s Rainbow su mi brilijantni a jedini album koji je napravio s Malmsteenom, Odyssey, mi je uvjerljivo najbolji njegov album. Kao prateći bend je uzeo Dynazty. Koncert je počeo uvodom kojim su obično počinjali Rainbow koncerti: temom Over the Rainbow, iz Alise u zemlji čudesa. A onda su opleli s Death Alley Driver s meni najboljeg od navedena 3 albuma od Rainbow na kojima je pjevao, Straight Between The Eyes. Odmah je nastavio s Power pa Street Of Dreams. Kad je krenuo s Deja-Vu s Odysseya ja sam bio u ekstazi. Dečkima iz pratećeg benda je dao da se pokažu kroz pjesmu Difficult to Cure. Odmah iza toga I Surrender pa King Of Dreams s jedinog albuma od Deep Purple, Slaves and Masters iz 1990., na kojem je pjevao. Onda su opet išle 2 fantastične pjesme od Rainbow Can’t Let You Go i Spotlight Kid a iza njih ekstaza: Rising Force od Malmsteena. Brilijantna izvedba!  Long Live Rock n Roll je bila jedina pjesma čijeg studijskog glasa Turner nije vlasnik. S Jealous Lover je završio jedan koncert koji bi volio da je trajao još toliko. Brilijantan pjevač, odličan nastup, savršeni bend. Koncert za čistih 10.

E sad dolazi onaj trenutak zbog kojeg mi mrak pada na oči: preklapanje bendova. U isto vrijeme su stavili Death Angel i Dynazty. Odlučio sam pogledati prve 2 pjesme od Death Angel (jer sam ih već gledao nekoliko puta) pa otići do kraja pogledati Dynazty. Malo morgen! Death Angel je bio toliko dobar koncert da sam ostao hipnotiziran cijelo vrijeme i nije bilo teoretske šanse da se maknem sa svoje pozicije. Iako po definiciji trash metal ne spada u moju preferiranu vrstu glazbe, ovaj koncert je bio priča za sebe. Ponašanje na pozornici, pjesme, komunikacija s publikom, reakcija publike, atmosfera… jednostavno je sve sjelo kao kec na desetku.

Poslije koncerta sam otrčao do šatora gdje su svirali Dynazty gdje sam uspio uloviti zadnju pjesmu. Nedovoljno za komentar koncerta ali sudeći po masi ljudi koji su bili na njihovom koncertu ne sumnjam da je bilo dobro.

Preostali su još headlineri tog nultog dana: Skid Row. Gledao sam ih nekoliko puta ali ovo je bilo prvi put s pjevačem ZP Theart-om. Kad sam ih gledao 2012. na Hard Rock Hell festivalu u Engleskoj stali su mi na žulj i jedno vrijeme sam imao negativan stav prema njima (taj stav nema nikakve veze s mojim voljenjem prva dva albuma – to je nepromjenjivo). Ovaj put je koncert bio više nego dobar. Valjda dosta toga ovisi na koju se nogu koji član benda to jutro / podne ustane. Sweden stage je prilično velika pozornica na kojoj je visio ogromni pano United World Rebellion ep-a. Početak s pjesmom Slave To The Grind pa Sweet Little Sister je bio furiozan. Osobno mi ide na jetra pjesma Get The Fuck Out i rado bih da ju preskoče sljedeći put kad ja budem u publici. Big Guns pa 18 and Life su opet digle atmosferu. Piece of Me mi je srednje kvalitetna pjesma. Ali mi je zato Livin’ On A Chain Gang uvijek bila liebling. Ghost s albuma Thickskin su također mogli zaobići. A izvođenje Psycho Therapy njima treba zakonom zabraniti (za ostale me boli đon). No, oni imaju dosta fantastičnih pjesama nakon kojih se odmah zaborave takvi trenutci pomračenja: s I Remeber You, Monkey Business i Makin’ A Mess su završili regularni dio koncerta. Bis su započeli s We Are The Damned, nastavili s fantastičnom power baladom In A Darkened Room a s Youth Gone Wild stavili točku na i, da bih riječ rekao, vrlo dobrog koncerta. Čak mi ni Rachel Bolan ovaj put nije bio toliko iritantan. Valjda zato što je pozornica bila dosta velika pa je širok pogled na nju. Publika standardno dobra.

I to je bilo to za nulti dan. Malo je reći da je bilo više nego dobro.

06.06.2019. – prvi dan

Band koji je otvorio prvi regularni dan festivala je bio The Wild iz Kanade. Ac/Dc klon. Sasvim solidno.

U povijesti čovječanstva nikad nije toliko savršen čovjek donio tako lošu odluka kao kad je Steve Harris odabrao Blaze Bayley-a za pjevača Iron Maiden. To sam mislio one sekunde kad sam prvi put čuo X Factor, debelo dobio potvrdu s Virusom i Virtual XI a to mislim i danas. I tako je Blaze Bayley, inače odličan pjevač i jako simpatičan čovjek završio na potpuno krivom radnom mjestu. Kasnije, sa svojim solo albumima, je pokazao da je odličan pjevač, i kompozitor, ali za Maiden nije. I Točka. Uglavnom, SRF ga je doveo da odsvira set „svojih“ Maiden pjesama s ta 2 albuma. Koncert je počeo u 12:15 na Rock stage s Lord Of The Flies. X Factor mi je generalno dobar album, što se tiče pjesama. Da imam neograničenu moć i mogućnost putovanja kroz vrijeme, taj album bih uz par intervencija dao drugačije napraviti:

  1. Otpjevao bi ga Dickinson (Rock In Rio je pokazao kako neke pjesme zvuče kad ih on pjeva)
  2. Producirao bi ga onaj Martin Birch iz sredine 80tih
  3. Skratio bih pjesme (tu se prvi put u Maidenovoj diskografiji pojavila boljka beskonačne repeticije dijelova pjesme)
  4. Izbacio bih Lord Of The Flies iz naše galaksije

Za album Vrtual XI nema pomoći ni uz sva čuda ovog i paralelnog svemira.

Zanimljivo, odmah nakon Lord Of The Flies je odsvirao Sign Of The Cross pa Judgement Of Heaven. Virus je još jedan od onih muljeva u koji su Maiden upali sredinom 90tih. Strava i užas od pjesme. The Clansman je jedina podnošljiva (ali ništa više od toga) pjesma s Virtual XI a sljedeća koju je odsvirao Angel And The Gambler je smijurija od pjesme. Man On The Edge je jedna od najboljih pjesama s X Factora dok su Futureal i Šta ima jarane dno dna od pjesama.

Njemu se nema što prigovoriti. Svoj je nastup odradio pošteno. On nije ni najmanje kriv što se svojevremeno našao na krivom mjestu u krivo vrijeme i u krivim cipelama. Da se razumijemo, svi bi dali sve na svijetu da smo to bili mi (bili pjevači ili ne).

Seventh Wonder sam sa zanimanjem pogledao jer odlično kotiraju u svijetu progresivnog metala. Osim toga, to je bend iz kojeg je Kamelot pokupio svog aktualnog pjevača, Tommy Karevika. Iako ne znam pjesme uživao sam na koncertu. Odličan bend, vrhunska svirka i nastup. Zlobnici bi rekli da je bolji od Kamelota.

Powerwolf su imali nastup također na Rock Stage-u od 14:30 do 15:45. Čovječe, koji je to bio show! Cijelom širinom pozornice je bio razvučen pano aktualnog albuma The Sacrament Of Sin. Imao sam priliku pratiti kako se taj bend razvija od njihovog prvog nastupa na Bang Your Head festivalu 2009. za „doručak“, i s publikom od par desetaka ljudi, do krcatog prostora ispred Rock Stage-a na SRF-u 2019.! Koncert je bio spektakularan od prvog do posljednjeg trenutka. Osobno sam „slab“ na klavijaturistu Falk Maria Schlagela, što uvijek potenciram kad pišem o njima.

Ovo je bio jedan od boljih koncerata ove godine na festivalu. Publika je svaku pjesmu proživljavala zajedno s bendom. Obično nemam problema na SRF-u doći u prve redove bez obzira o kojoj se pozornici radi i tko svira no ovaj put su redovi bili dobro nabijeni. Jedina pjesma od ovih koje su svirali koju ne pogu podnijeti je Ressurection By Erection ali su zato sve ostale himne. Još jedan koncert koji ide u rubriku: čista desetka. Set lista:

 

Lupus Daemonis (traka)

Fire and Forgive

Army of the Night

Incense & Iron

Amen & Attack

Demons Are a Girl’s Best Friend

Killers With the Cross

Armata Strigoi

Blessed & Possessed

Resurrection by Erection

Stossgebet

Agnus Dei (traka)

Sanctified With Dynamite

Werewolves of Armenia

We Drink Your Blood

Wolves Against the World (traka)

 

U predahu između Powerwolfa i Krokusa, kojeg sam sljedećeg planirao gledati, sam se malo promuvao. U tom trenutku je Blaze Bayle davao autograme u za to predviđenom prostoru.

 

Krokus je u moj život ušao davno pradavno, kad sam prvi put vidio snimak s koncerta Rock Pop In Dortmund, iz prosinca 1983. Osobno taj festival, na kojemu su nastupili Iron Maiden, Judas Priest, Ozzy Osbourne, Def Leppard, Quiet Riot, MSG I Krokus smatram jednim od najvećih festivala ikada. Kroz godine sam uspio skupiti sve audio i video zapise. Jedan od njih je i video Krokusa. Te 4 pjesme koje su u tom videu (Long Stick Goes Boom, American Woman, Bedside Radio i Heat Strokes) su već odavno u mom genomu jer sam ih slušao do iznemoglosti. Ali i ništa više od toga jer me ti AC/DC klonovi nisu nešto pretjerano zanimali u životu. U međuvremenu sam nabavio, manje više, sve njihove albume, i kao i kod puno drugih bendova, imam im namjeru dati jednom šansu u životu (da ih sve odreda islušam). Ovaj put su izdali album obrada nekih starudija (čega se užasavam). Srećom na koncertu su odsvirali samo ultradavež Rockin In A Free World, koji je do sad već svaka šuša obradila. Ostatak seta je bio njihov regularni program. Sasvim solidno za koncert koji sam odgledao sa sigurne udaljenosti. Da ne zaboravim, Krokus imaju dobar status pa su svirali na najvećoj, Festival stage, od 16:00 do 17:15.

U 17:30 na Rock Stage-u je počeo Arch Enemy. Not my cup of tea. No, dao sam si truda malo pogledati. Čak nije ni bilo tako loše. Naravno, to treba uzeti jako uvjetno. Jer čim „Predator“ zine i pusti glas, meni je to instantno grozno. Uzalud su rifovi prvoklasni a ritmovi brutalni ako mi je vokal „u banani“. Ali ne mogu poreći da su napravili dobar šou. Publika je bila brojna tako da je moj sud potpuno nebitan.

Opet sam u jednom malom šatoru uspio uloviti Blaze Bayleya kako pjeva Run To The Hills a svira mu gitarist Danger Danger J

Na Festival stage-u se pripremala pozornica za nastup Amon Amartha. Zidali su se zidovi i kovale vikinške kacige. Još od kad sam kao klinac gledao crtani film (davnih 70tih) Viking Viki, padam na vikinge J Ali, na Amon Amarth nikad nisam pao. Ista priča, ista mantra – ne volim takav vokal. Koncert sam ipak odgledao jer sam slutio da će biti spektakularan, što se i obistinilo. Vatre i vatrometa je bilo na izvoz. Kako je koncert odmicao tako su se mijenjali panoi. Meni je osobno samo bilo zanimljivo čuti Twilight Of The Thunder God i to samo zato jer sam obradu u izvedbi Sabatona poslušao 500 puta J Bolje išta nego ništa. Školski odrađen metalni spektakl. Šteta je samo što mi glazba nije ništa posebno.

Deadland Ritual je takozvana supergrupa, tj., obična grupa, koja se tek treba dokazati, ali sastavljena od zvijeza iz samog vrha metala: Geezer Butler na basu, Steve Stevens na gitari, Matt Sorum na bubnjevima i Franky Perez na vokalu. Iako su do ovog koncerta izdali samo jedan singl, imena članova benda su bila dovoljna da privuku značajan broj publike ispred Sweden Stage-a. Symptom Of The Universe, Neon Nights, Sweet Leaf i War Pigs od Black Sabbath, Slither of Velvet Revolvera i Rebel Yell od Billy Idola su bile neke od pjesama koje su izveli. Kao što sam rekao u uvodu, super članovi ne čine nužno super grupu pa tako nisu ni ovdje. Uknjižio sam taj koncert da se mogu hvaliti za 10 godina. I to je sve.

Zato je koncert čiji je početak bio zakazan u 22:30 na Festival Stage-u (čitaj: headliner) dovoljan da odem na kraj svijeta e ne bih li ga pogledao (kao i 8 puta do sada): Def Leppard! Par mjeseci prije (u prosincu 2018.) sam ih gledao u O2 areni u Londonu gdje su svirali Hysteriu u cijelosti. Nekako sam očekivao da bi možda mogli i ovdje. No, nisu. Valjda je to preavantgardno za open air festival. Tamo je bilo najavljeno da će svirati samo taj album i svi koji su došli su to znali (neki poput mene su to čekali 30 godina!) a ovdje posjetitelji ipak više očekuju šaranje hitova. Ova ljetna turneja nije bila promocija nikakvog albuma (zadnji je izdan 2015.) nego je vjerojatno bilo ovako: dolazi ljeto, ‘ajmo malo svirati i neku siću zaraditi!

Dobro pozicioniran na svom omiljenom mjestu (ima jedno lagano povišenje, taman da vidim iznad glave čovjeku koji je ispred mene) s ushićenjem kao da ću ih prvi puta pogledati, čekam koncert. Rocket! Kakav početak! Vjerovali ili ne, u zagrebačkoj diskoteci The Best su u okviru prezentacije svog (tada) novog laserskog programa, za demonstraciju, puštali pjesmu Rocket! Jamčim da je od tisuću + ljudi koji su bili u diskoteci, samo šačica znala koja je to pjesma.

Def Leppard mi je definitivno jedan od najjačih koncertnih bendova na svijetu. Uvijek imaju fantastičan zvuk, spektakularnu pozornicu, izvrstan nastup, odlične pjesme, ne dave… Nakon Rocket je odmah išla Animal, pa Let It Go pa FFFFFFFFFFFFoolin’. I nje se sjećam s onog, u ovom tekstu spomenutog koncerta Rock Pop in Dortmund. When Love And Hate je malo usporila ritam ali odmah poslije nje je došao armagedon – Armageddon It! Rock On je jedna zanimljiva obrada. Inače ne preferiram obrade ali ako već mora biti onda bolje ova nego Action. Malo akustičnih gitara u Two Steps Behind. Man Enough je jedina pjesma sa zadnjeg albuma. Love Bites pa Bringin’ On The Heartbeat, uključujući instrumental Switch 625 su još malo „romantizirale“ koncert. Kraj je pripao Histeriji i Pour Some Suger On Me. I na bisu, tradicionalno, Rick Allen otvara Rock Of Ages, još jednu legendarnu pjesmu koja mi se urezala u svijest s onog koncerta u Dortmundu. Veliko finale je pripalo pjesmi Photograph. Još jedan u nizu triumfalnih koncerata Def Lepparda i još jedna recka na mom revolveru. Kad je sljedeći?

Iz jedne krajnosti, iz jednog kraja spektra, u samo nekoliko koraka, koliko mi je trebalo da se premjestim od Festival Stage-a do Rock Stage-a, došao sam do drugog kraja metalnog spektra! S jedne strane spektra Def Leppard a s druge Slayer! Kod mene, inače, nema nikakve dileme kad su ovi bendovi u pitanju, gdje je kojemu mjesto.

Slayer su bili na oproštajnoj turneji pa sam ih odlučio pogledati. Iako sam do tad Slayer gledao 9 puta, barem 7 nije vrijedno spomena. Samo su na mom prvom njihovom koncertu, 1990. na Clash Of The Titans turneji stvarno bili dobri, i donekle na Super Rock festivalu 1992. u Mannheimu. Sve ostalo je, iz moje perspektive, bilo za zaborav.

Već na početku prve pjesme se vidjelo da će ovo biti za klasu bolji koncert nego što je prosječan Slayerov koncert. Pozornica je bila puno bogatije i pun detaljnije složena a vatra je sukljala kao iz nekog ljetnog šumskog požara u Dalmaciji

Krenuli su s Repentless pa odmah nastavili s Evil Has No Boundaries. Post Season In The Abyss pjesme me nisu zanimale ali sam zato na Post Mortem, War Ensemble, Mandatory Suicide, Chemical Warfare, Temptation, Born Of Fire (uh!), Seasons In The Abyss, Hell Awaits (pogotovo uvodne 3 minute dok slažu rifove), South of Heaven, Raining Blood, Black Magic, Dead Skin Mask te Angel Of Death i ja plesao taraban! Spektakularan koncert (koliko to Slayerov uopće može biti). Ako ništa drugo, i u mojim očima su otišli u vječna lovišta sa stilom. Respekt.

PS.: jedina primjedba, a to pišem nakon svakog Slayerovog koncerta koji sam gledao nakon smrti Jeff Hannemana je odabir Gary Holta za nasljednika. Ne sumnjam da se glazbeno – thrasherski uklapa u bend ali vizualno izgleda kao da je Gobac u majici s Mickey Mousom izašao na njihovu pozornicu. Sviranje na bijelom Gibson Les Paulu još dodatno pojačava „dojam“!

07.06.2019. – drugi dan

Ne kaže se uzalud da je petak dan za metak! Vještice iz Švicarske – Burning Witches su otvorile drugi dan, na 4Sound Stage-u. Cure su si dale truda. Iza njih je visio veliki pano s njihovim logom i okrunjenom lubanjom a imali su i 2 manja panoa na pozornici. Djeve su bile odjevene po najnovijoj metalnoj modi iz EMP-a: koža i nitne. Najveći kuriozitet je taj da ih je pjevačica Serania napustila par dana prije ovog koncerta a pjevala je nova, Laura Guldemond. Nisam ih prije slušao pa ne mogu suditi je li promjena bila sudbinska ili ne.

Vještice su se ponašale fantastično – pozeraja je bilo na bacanje. Na žalost, od pjesama koje su svirale znam samo Jawbreaker, obradu od Judas Priest i Holy Diver od Dia. Kad malo pomislim, velik je broj izvođača bio koje sam kroz godine gledao a da su svirali Holy Diver! Sasvim solidan koncert. Puna podrška curama da nastave u istom stilu.

The Night Flight Orchestra – eh, ne znam što bih mislio o tome. Jedan prijatelj mi ih je preporučio ali to nije ni blizu bilo onome što sam očekivao. Od cijelog koncerta najviše pamtim 2 prpošne stjuardese u bijelim uniformama.

Poslije toga, i to na Festival stage-u je bio koncert grupe Magnum. Stari engleski rokeri koje obožava moj prijatelj Anto. Svaki put kad ih gledam, zapravo ih gledam za njega. Meni oni nikad nisu upalili neki poseban plam ali ih rado pogledam ako su mi usput. Bob Catley je uvijek u formi.

Nikad nisam čuo za švedski band Royal Republic pa sam otišao ponovo do Sweden Stage-a vidjeti o čemu se radi. A tamo sam ostao paf! kad sam vidio kako je dobro pozornica uređena. A još više sam se iznenadio kad je koncert počeo a na pozornicu su izašla 4 lika u identičnim crvenim sakoima i crnim hlačama. Publike je bilo more ispred pozornice. Očito je band jako popularan u Švedskoj. Pitao sam što li uopće sviraju. Ugodno sam se iznenadio kad sam ih čuo. Rekao bih da je to neki Bee Gees klon s metal štihom. Moja sklonost koketiranju metala s diskom poprima dramatične proporcije J

Nakon nekog vremena sam otišao pogledati i Easy Action na Rock Stage-u. Oni su švedski sleaze band u kojem je nekad svirao Kee Marcelo, gitarist Europe s albuma Out Of the World i Prisoners In Paradise, ali mi nikad nisu sjeli. Koncert sam pogledao krajičkom oka dok sam se muvao oko štandova.

I čekao početak koncerta Axel Rudi Pella na Festival Stage-u. Ovo mi je bilo 4.put da ga gledam na ovom festivalu (2004., 2007. i 2012.) i to u okviru 30th Anniversary tour. Pell je jedan od onih izvođača koje pratim od kad je izdao prvi album 1989. – Wild Obsession. Iako je i on znao mijenjati članove benda, od 2013. i dolaska legendarnog bubnjara Bobby Rondinellija (Rainbow, Black Sabbath), postava je stabilna. Koncert su počeli s The Wild And The Young sa zadnjeg albuma Knight’s Call iz 2018. I druga, Wildest Dreams je bila sa zadnjeg albuma. Jedinu pjesmu koju su izveli a da je snimljena prije nego što je pjevač Johnny Gioeli 1998. došao u bend je bila Eternal Prisoner, s istoimenog albuma. Nju originalno pjeva Jeff Scott Soto. Pellov koncert je standardno dobar. Pjevač je izuzetno aktivan na pozornici i voli komunicirati s publikom.

Na žalost njegov koncert se preklapao s jednom danskom grupom koja ima neobično ime a jednu pjesmu s njihovog prvog albuma sam početkom devedestih jako puno slušao – Dizzy Mizz Lizzy. Teško mi je uopće opisati kakva je to vrsta glazbe. Možda neki malo progresivni hard rock. Sredinom devedesetih sam slušao sam sve što mi je dopalo u ruke ako je imalo etiketu „progressiva“ na sebi. Kasnije sam čitao da ih etiketiraju kao „alternativu“. Meni to nije tako tad zvučalo…

Kako god, zadnjih 15 minuta Axell Rudi Pella sam propustio jer sam otrčao pogledati barem malo Dizzy Mizz Lizzy, nadajući se da moju omiljenu pjesmu Silverflame, do tog trenutka još nisu svirali. Imao sam sreću jer su ju počeli svirati taman kad sam došao. Iako imam njihova 2 albuma, ne mogu se pohvaliti da sam ih nešto posebno islušavao osim te pjesme.

I opet preklapanje! Uli Jon Roth na jednoj a Candlemass na drugoj pozornici! Ne znam samo kako prave rasporede. I takve greške. Prvo sam otišao pogledati Uli Jon Rotha misleći kako ću prvi dio koncerta pogledati njega a onda otići na drugi dio Candlemassa. Šipak! Ne samo da sam pogledao cijeli Rothov koncert nego sam završio u prvom redu ispred Sweden Stage-a. Kad počne svirati stare pjesme od Scorpions iz 70tih na kojima je on svirao solo gitaru, nema tog Candlemassa koji bi me mogao privući da ostavim Rotha. Iako taj lik izgleda kao da je ispao iz serije Crna guja, počnem se topiti kao sladoled kad počne svirati In Trance ili Pictured Life. Nekad sam imao ploču Scorpions: Tokyo Tapes, dupli live album, kojeg sam, negdje 1985., danonoćno slušao. Iako mi njegov solo opus pod imenom Electric Sun nije poznat, uživao sam gledajući cijeli njegov koncert.

Sljedeći su bili ZZ Top, na Festiva stage-u. To mi je uvijek bio sporedan band. Gledao sam im koncerte u Zagrebu i Ljubljani te 2009. na SRF-u ali da mi nešto znače, ne znače. Imaju jedan odličan album (Eliminator) i jedan solidan (Afterbunner), par pjesama mimo njih i to je to što se mene tiče. Na njihovom koncertu je bilo more ljudi a kako je 15 minuta nakon početka njihovog koncerta bio zakazan koncert Jag Panzera na dijametralno udaljenoj pozrnici, nisam se ni približavao pozornici. Želio sam pogledati cijeli koncert Jag Panzer. Prvi susret s njima sam imao kad sam poslije koncerta Dream Theater u Minhenu u studenom 1993. ulovio Mike Portnoya. On je bio impresioniran time što sam došao, tad iz ratne Hrvatske, na njihov koncert. A još više kad sam mu rekao da sam bio i na njihovom koncertu na prvoj europskoj turneji, kad je tek izašao Images and Words, također u Minhenu, u travnju 1993. U jednom trenutku je otišao u njihov autobus i nakon par trenutaka se vratio s cdom na kojem je bio demo od Majesty (preteča Dream theater) a u nastavku tog istog cda Jag Panzer – Ample Destruction. Taj album nije na mene ostavio ne znam kakav dojam. Jedino sam se sjećao pjesme Chain Of Command, koju su i svirali na ovom koncertu. Nakon nekog vremena sam imao provalu u stan i među inim ukradenim stvarima (ponajviše cdovima) našao se i taj cd! Iako sam u međuvremenu skupio nekoliko njihovih albuma, ne mogu se pohvaliti da sam ih nešto pažljivo preslušavao. Sat vremena uz klasični američki power metal je brzo prošlo. Harry Conklin pjeva kao na cdu, zvuk gitara fantastičan, odlično se ponašaju. Jedini minus je jako slab odaziv publike. Da se od 35.000 ljudi koliko je bilo na festivalu nije moglo skupiti više od par stotina me je ipak malo iznenadilo.

Set lista:

Far Beyond All Fear

Chain of Command

Achilles

Licensed to Kill

Harder Than Steel

Black

Iron Eagle

King at a Price

Fire of Our Spirit

The Scarlet Letter

Shadow Thief

Born of the Flame

Warfare

Disturbed su bili co-headliner na Rock Stage-u i imali su jako brojnu publiku. Njih sam gledao iz daljine kako bih se odmah po završetku mogao prebaciti na svoju poziciju ispred glavne pozornice za Kiss. To je jedan od onih bendova za koje si kažem da je krajnje vrijeme da počnem slušati njihove cdove koje imam u kolekciji a nikako da krenem. Osim par sporadičnih pjesama koje znam, generalno mi je nepoznat njihov opus. Sjećam se da su mi i 2008. na SRF-u bili fantastični ali očito me ni to nije potaknulo da izvadim njihove cdove iz celofana. Naprosto, uvijek ima nešto što je preče za slušati. I ovaj put su bili jako dobri. Pjevač Dave Draiman je izašao na pozornicu u crnom habitu a basist John Moyer (kojeg smo imali prilike vidjeti u Zagrebu kao člana pratećeg banda Geoff Tate-a, ex-Queensryche) i gitarist Dan Donegan su neprestano izmjenjivali strane na pozornici. Iza bubnjara je visio pano – naslovnica aktualnog albuma Evolution. Čini mi se da je najveće uzbuđenje izazvala izvedba Sound Of Silence, njihove obrade stare pjesme od Simona i Garfunkla. A ja bih dodao da volim i Land of Confusion, obradu od Genesis. Naprosto obožavam tu pjesmu i često mislim kako je to savršena pjesma za metalnu obradu. 90 minuta i 19 pjesama je jedan stvarno pošten koncert.

Kiss – End Of The Road! Došao je, još jednom (!) i taj dan da Kiss kažu da idu na oproštajnu turneju ali ovaj put bez fige u džepu J Moj jubilarni 10. Kiss koncert (i drugi na End Of The Road turneji, jer sam ih već gledao u Beču prije 9 dana, 29.svibnja)! Sigurno usidren na svojoj lokaciji (kojoj ću morati odrediti GPS, za slučaj da me netko želi locirati za vrijeme headlinerskih nastupa) željno sam očekivao njihov nastup. Kiss-a, kao i Def Leppard, nikad dosta! Kiss su bend koji je od prvog dana pomicao a na neki način i definirao granice scenskog nastupa i scenografije. Sve što, recimo, Iron Maiden znaju o scenskim spektaklima, naučili su od Kiss. I na ovoj turneji Kiss su imali masivnu scenografiju. Kad je prije par godina headliner bio Alice Copper, njegova scenska oprema je zauzela možda 2/3 volumena Festival pozornice, dok sad Kissu nije sve ni stalo (ako usporedim s bečkim koncertom). Ono što volim kod Kiss je crni zastor koja stoji ispred bine tako da se do zadnjeg trena ne može ništa vidjeti. Na zavjesi je bio ogroman bijeli Kiss logo. Nakon što se razglasom prolomio poznati … All right Sweden rock, You wanted the best, you’ve got the best. The hottest band in the world – Kiiiiiiss, zastor je pao, eksplozije su počele a kao i na legendarnom Alive II albumu razglasom se prolomio poznati rif od  Detroit Rock City! Paul, Gene i Tommy, svaki na svom podestu, su spušteni s vrha na pod pozornice. I podest s bubnjevima je u startu bio podignut a kasnije tijekom pjesme se spustio u početnu poziciju. Svjetlosnim efektima su dominirala, a kako da drugačije da ih nazovem doli, sunca, koja su mijenjala boje, intenzitet svijetla i način na koje je svjetlo svjetlilo. Shout It Out Loud je slijedila tijekom koje je već počela interaakcija s publikom. Deuce mi je jedna od najboljih pjesama koja pjeva Gene dok mi je potpuna nepoznanica po kojem kriteriju je pjesma Say Yeah, s albuma Sonic Boom, našla mjesto među 20 pjesama koje izvode na oproštajnoj turneji. Ta pjesma nije loša ali ima problem da postoji 30 boljih od nje u Kiss opusu. Ako su već htjeli odsvirati nešto s tog albuma onda su trebali odabrati Modern Day Delilah. Ali zato su me sljedeće 4 iz prvog dijela 80tih za srce ujele: I Love It Loud i War Machine s Creatures Of The Night, Lick It Up s istoimenog albuma i Heaven’s On Fire s Animalize! Da imam para k’o Džajić, platio bih Kissu (a oni su svašta za dobru lovu voljni uraditi) da mi odsviraju koncert samo s pjesmama iz 80tih, po mom izboru! Ove 4 pjesme su imale društvo još jedne pjesme iz 80tih na početku američkog dijela turneje, pjesme koju bih rado vidio na njihovom koncertu – Hide Your Heart, s Hot In The Shade albuma iz 1989. Na žalost, zamijenili su ju s Calling Dr.Love. Prije par godina su Heaven’s On Fire zamijenili samo u Švedskoj s tom pjesmom. Grrr, kao da baš mene žele naljutiti.

100.000 Years mi je jedna od najboljih pjesama uopće. Slušao sam ju 100.000 puta na Kiss Alive albumu kojeg sam kupio u 8.mjesecu 1984. u robnoj kući Convenda, u malom gradu Kastellaunu, u Njemačkoj, gdje je moj tata upravo završio svoj 4-godišnji gastarbajterski staž. Kiss Alive spada u red onih albuma koji su me othranili. Kao i na tom live albumu i ovdje je bio neizbježan solo na bubnjevima. Cold Gin je još jedna stara pjesma, također i na Alive albumu. Nakon toga je išao solo na gitari pa neizbježni Geneov bas solo i „Demon show“ – bljuvanje krvi, dizanje do vrha pozornice, mahanje krilima. A sve to je bio uvod u jednu fantastičnu stvar s albuma Destroyer – God of Thunder. Kad sam sredinom 1985. prvi put počeo čitati Gospodara prstenova, intenzivno sam slušao Kiss Alive II, kojeg sam dobio iz Njemačke u svibnju 1985. God Of Thunder live verzija s tog albuma mi je u glavi bila moj soundtrack te knjige. Imao sam osjećaj da se takvi zvukovi čuju kad se uđe u Mordor.

Psycho Circus, a pogotovo, Let Me Go, Rock ‘n’ Roll su također 2 pjesme koje bih zaobišao da se mene pitalo.

S početkom Love Gun Paul je putem sajle otklizio do podesta koji je bio postavljen unutar publike, možda 20-30 metara od pozornice. Tu je otpjevao Love Gun i I Was Made For Loving You pa se krajem potonje vratio na pozornicu. Kad je 1979. izašao album Dynasty i singl I Was Made For Loving You, Kiss su bili optuženi da su otišli u disco vode. Osobno sam tu pjesmu obožavao od prve sekunde od kad sam ju čuo (cca 1981. ili 1982.) a u živo zvuči svakako samo ne kao disco! Jedna od pjesama koje su najviše zapalile publiku.

S Black Diamond su završili koncert. Kad su se se upalila svjetla na bisu i obasjala piano, bilo je jasno da će Eric Singer otpjevati Beth, pjesmu koju je originalni bubnjar Peter Criss otpjevao na albumu Destroyer. Ta je pjesma prvotno bila B strana singla Detroit Rock City a kako su radio stanice počele poštati nju u tolikoj mjeri da ju je diskografska kuća mjesec dana kasnije izdala kao singl s tim da je sad b strana bila pjesma Detroit Rock City! Taj singl ima najbolji plasman u Americi na Billboard top ljestvici – 7.mjesto.

Pjesma Crazy Crazy Nights je jako dobro prošla u Europi kad je izašla kao singl 1987. (4.mjesto na top listi u Britaniji) pa su ju odsvirali kao 2. na bisu. Kraj je, naravno, pripao njihovoj himni: Rock And Roll All Nite (And Party Every Day). Koncert je spektakularno počeo i s još spektakularnijim vatrometom i završio. Nisu mi jasne primjedbe na pjevanje Paul Satnley-a. Čovjek ima 7 banki, nosi 20 kilograma opreme, kao neki marinac, 2 sata trči pozornicom, odlično se ponaša i sad bih ja trebao brojiti frekvenciju njegovog glasa? Meni je dovoljno da se samo pojavio na pozornici; on i cijeli band Kiss.

Kiss Forever!

And now something cmpletely different! Postojalo je vrijeme kad sam sljedeći bend (zadnji ovog dana) živio, inhalirao, hranio se njime… a onda je došao dugi period (koji još uvijek traje) kad mi je bend naprosto postao dosadan – Dream Theater. Mene nije pogodio u tolikoj mjeri odlazak osnivača i bujara Mike Portnoya jer mi je već i prije toga postao nezanimljiv. Po inerciji kupujem njihove albume, idem na njihove koncerte ali od onog plamena jedva da je topli pepeo ostao. Zauvijek će mi ostati prvi album When Day And Dream Unite, kao simbol jedne epohe u mome životu, epohe u kojoj sam tražio sve što je išlo po etiketu progresivni metal. I Images And Words spada u tu kategoriju samo, s vremenom mi se pojavila averzija prema pjevaču James La Brie-ju, odnosno, pekmezastoj boji njegovog glasa pa više uopće ne mogu slušati niti taj niti bilo koji drugi njihov album. Dream Theater su na festivalu nastupili promovirajući album Distance Over Time. Uredno sam ga uskladištio na svojoj polici i to je to. Svirali su na Rock Stage-u. Prvu pjesmu, Untethered Angel nisam znao, niti još 2 koje su svirali sa zadnjeg albuma. Ostale pjesme koje su svirale su bile As I Am, Peruvian Skies, dio The Dance Of Eternity i Lie. Ono što je bilo jako neobično je kratkoća koncerta – 60 minuta a headliner Rock Stage-a! Nakon zadnje pjesme, Pale Blue Dot, pokupili su se gotovo bez pozdrava i otišli s pozornice, kao da su jedva čekali da koncert završi. Sutradan sam se jednim od organizatora festivala razgovarao o tome i on mi je rekao da su po ugovoru morali svirati minimalno 75 minuta. Po rasporedu sviranja se vidi da su imali mogućnost sviranja 90 minuta. To me podsjeća na koncert Iced Earth kad im je pjevač bio Tim Ripper Owens. I oni su svirali 60 minuta a trebali 90. Schaffer mi je kasnije rekao da nisu imali više uvježbanog materijala!

Samo da stavim točku na i koncerta Dream Theater – ni luk jeli ni luk mirisali!

08.06.2019. – treći dan

Zadnji dan festivala mi je počeo u 13:30 koncertom Beast In Black na Sweden Stage. To je band koji je osnovao bivši gitarist Battle Beast-a Anton Kabanen. Prvi album, Beserker je jako dobro prošao na top listama a sad su bili na turneji promovirajući drugi album From Hell With Love. Kao i Battle Beast, i Beast In Black bih stavio u jednu miš maš kategoriju koju zovem disco metal J Za razliku od Kiss i disca 70tih, kod Beats In Black je razvidan utjecaj disca 80tih.

Cijeli prostor ispred pozornice je bio prepun, što znači da je publike bilo oko 8.000. U pozadini pozornice je bio zastor sa slikom omota zadnjeg albuma. Bend je bio u crnom, kao i Burning Witches, odjeven po najnovijoj metal modi. Iako su promovirali novi album, set listu je činilo 7 pjesama s prvog i 5 s drugog albuma. Za publiku nije bilo razlike jer je jednako znala sve pjesme. Bend se fantastično ponašao na pozornici a dominirao je pjevač Yannis Papadopoulos, porijeklom, naravno, Grk. Bilo bi zanimljivo napraviti analizu koliko su grčki glazbenici zastupljeni među grupama koje su danas popularne. Vjerujem da bi se iznenadili koliko ih ima. Nakon „glavnih nacija“ (Amerikanci, Kanađani, Englezi, Nijemci, Skandinavci; Grci su tu negdje). Teško mi je zamisliti efektniji početak dana nego što je bio ovaj koncert.

Set lista:

Cry Out for a Hero

Unlimited Sin

Beast in Black

Eternal Fire

The Fifth Angel

Born Again

Die by the Blade

Crazy, Mad, Insane

Sweet True Lies

From Hell With Love

Blind and Frozen

End of the World

 

Nakon Beast In Black sam se preselio ispred obližnje pozornice 4Sound pogledati Brothers Of Metal, još jedan u nizu power metal bendova s folk imidžom. Nisam se mislio nešto predugo zadržavati jer su u isto vrijeme na Festival Stage-u počeli svirati Styx. No, kao i nebrojeno puta do sada, mali, nepoznati bend me osvojio pa sam odgledao njihov cijeli koncert. To je 8-člani bend koji ima jednu pjevačicu i 2 pjevača. Kad su izašli na pozornicu, mislio sam da gledam uživo seriju Vikinzi J Glazbeno meni svi ti bendove vuku korijene iz ranih albuma od Manowar: Battle Hymn, Into Glory Ride, Haild To England i Sign of The Hammer a to je ono što jako volim. Iako njihove pjesme nisam nikad prije čuo, nije me spriječilo da uživam u svakom trenutku tog koncerta.

Styx su imali duži koncert pa sam uspio pogledati zadnjih 15 minuta njihovog koncerta. Oni su čest gost na SRF-u pa nisam bio jako tužan što sam propustio glavninu koncerta. Najvažnije mi je bilo što sam na bis uspio uloviti izvedbu pjesme Mr.Roboto koju su prošle godine prvi put izveli nakon 35 godina, iako im je ta pjesma bila veliki hit, koje se i ja sjećam kao klinac.

Na žalost, u ovom terminu su se preklopile 3 grupe koje sam želio vidjeti. Treća je Pete Way band. Radi se o bivšem basisti grupe UFO i Waysted, apsolutno najvećem idolu mog najvećeg idola – Steve Harrisa J Da stvar bude još zanimljivija, bend koji je počinjao svoj nastup 10 minuta iza Pete Way benda, ali na drugoj pozornici, je bio upravo UFO! Baš me zanima jesu li se međusobno družili, obzirom da im je odnos bio kao psa i mačke!

No, ni UFO nisam gledao jer u isto vrijeme, na Rock Stage-u počinjao koncert Demons & Wizards, projekt pjevača Blind Guardiana, Hansi Kurscha, i gitariste Iced Eartha, Jon Schaffera. Osobno nisam nešto lud ni za Blind Guardian (iako su s vremenom počeli bolje kotirati kod mene nego prije) niti za Iced Earth, iznenadilo me je koliko je ovo bio dobar koncert. Pozornica je bila pristojno opremljena rekvizitima: ogromni pano s naslovnicom 3.albuma i nadgrobni spomenici. Šteta je što je taj koncert bio za dana. Pretpostavljam da bi puno bolji dojam bio da su imali noćni termin. Svirali su po 2 pjesme od Blind Guardian (Welcome To Dying i Valhalla) i Iced Earth (Burning Times i I’d Die For You) a ostatak s 3 albuma koje su izdali kao Demons & Wizards. Hansi se prilično dobro ponašao na pozornici i bio je dosta aktivan, pogotovo koristeći ekstenziju pozornice prema publici. Schaffer nas je počastio kratkom kosom (barem je meni to bila novost) a prateći bend je bio pravi stroj. Još jedan od onih koncerata koji spadaju u gornji dom ovogodišnjeg festivala.

U Rockklassiker šatoru su od 17:00 počeli svirati tuniški metalci Myrath. U mom društvu imaju kultni status ali ja sam s njima na vi. Kako god, morao sam ih otići pogledati. A imao sam što i vidjeti! Bila je to metalna magija na arapski način! Fantastična sinteza metala, arapskog melosa, ikonografije (pozornica je obilovala arapskim artefaktima), plesača, bacača vatre, „Šeherzade“, trbušnog plesa i svjetla. Često volim za takve koncerte reći da sam bio hipnotiziran. Ovaj put sam bio uvjeren da sam doslovno bio hipnotiziran jer kako drugačije objasniti levitaciju koju sam vidio! Čudo od koncerta! Naravno, vjerojatno postoje tisuće takvih glazbeno scenskih grupa ali ova svira metal a to je ono što je nama najbitnije. Myrath je skupina virtuoza na svojim instrumentima i svaki od njih bi mogao svirati u bilo kojem bendu. Jedan od koncerata koji ću dugo pamtiti.

Zbog njih sam zakasnio na prvih pola sata Saxona (ali ne žalim se) koji su puno puta do sada svirali na ovom festivalu ali sada prvi puta na Festival pozornici. Ovaj put nisu imali svoj Eagle show nego samo zid Marshall pojačala sa svake strane bubnjara i pano sa slikom zadnjeg albuma Thunderbolt iza njega. Taman kad sam došao do pozornice počeli su svirati meni jednu od najomiljenijih njihovih pjesama – Broken Heroes, s albuma Innocence Is No Excuse, iz 1985. godine. To je jedna malo laganija pjesma srednjeg tempa. Iza nje je išla pjesma They Played Rock and Roll, koju su posvetili Lemmyju. Nakon toga je uslijedila kanonada – pravo granatiranje s metalnim himnama iz Saxonovog arsenala: Power and the Glory, Dogs of War, Solid Ball of Rock, Backs to the Wall, 747 (Strangers in the Night). Dallas 1 PM i Crusader. I na bis Motorcycle Man, Heavy Metal Thunder te Princess of the Night. Sa Saxonom nikad nema greške.

 

Po završetku Saxona, publika se samo okrenula prema Rock Stage-u gdje je već sve bilo spremno za nastup Hammerfalla. To im je bio već 7.nastup na festivalu, a 4.put da ih ja gledam. Svaki put su mi bili izvrsni ali 2015. posebno dobri. Hammerfall su u pripremi imali novi album Dominion a neposredno pred koncert, na velikim video ekranima je premijerno bio prikazan spot (We Make) Sweden Rock. Ispred pozornice je bilo more ljudi i bilo se jako teško probiti u prve redove. Pozornicom je dominirao ogromni pano s naslovnicom novog albuma, malo povišeni bubnjevi i stepenice oko bubnjeva kako bi se moglo doći iza njih. Koncert su počeli s pjesmom Legion, s albuma No Sacrifice, No Victory. Malo kad sam vidio švedsku publiku da je bila toliko napaljena kao na ovaj koncert Hammerfalla. Dan je bio fantastičan a uvjeti za igru idealni (kako bi rekli nogometnim rječnikom). Na drugoj Hammer High je već gorilo u publici. Pa Renegade, pa Blood Bound, pa Any Means Necessary, pa Heroe’s Return. Pretpostavljam da bend osjeti kad je publika napaljena pa onda i sami dobiju dodatni impuls. Joacim i Oscar su personifikacije tipskih metalaca. Bilo ih je svuda po pozornici. Nije se štedjelo ni na pirotehnici pa je vatre bilo kao u nekoj peći na drva. Oscar je u zadnjoj pjesmi regularnoj dijela izašao sa svojom čekić/Hammer gitarom i počeo Let The Hammer Fall. Zauvijek će mi Legacy Of Kings biti njihov najbolji album. Na bis su odsvirali Templars of Steel, The Dragon Lies Bleeding, (We Make) Sweden Rock i s Hearts on Fire završili jedan brilijantan heavy metal koncert.

Došlo je i vrijeme za glavnu zvijezdu dana: Rainbow. Nakon što je 1997. izdao zadnji hard rock album pod etiketom Rainbow – Stranger In Us All (i odsvirao turneju) Ritchie Blackmore s okanio žestoke glazbe i prešao na vlastitu interpretaciju i skladanje srednjovjekovne osnovavši band Blackmore’s Night. Na sveopće iznenađenje 2016. je objavio da će ponovo svirati pod imenom Rainbow. Iako nas je Joe Lynn Turner uvjeravao da je on dio Rainbow reuniona, na kraju je izvisio pa je putem štampe rigao vatru. Na njegovo mjesto je uskočio čileanac i nova zvijezda na metalnom nebu Ronnie Romero. Klavijaturist je Jens Johanson (Stratovarius, Malmsteen) a basistu i bubnjara je uzeo iz svog benda Blackmore’s Night. Kad se nakon spektakularnih zvijezda poput Def Leppard i Kiss, zvijezda večeri pojavi na ogromnoj pozornici s video ekranom malo većim od televizora kojeg imam u dnevnoj sobi, s par pojačala, pianom iz neke crkve iz 17.stoljeća i Blackmorom odjevenim kao neki dobrostojeći kmet, onda se odmah da zaključiti da će kriteriji po kojem ocjenjujem koncerte imati nekoliko neocijenjenih rubrika. Koncert je počeo s istom onom Over The Rainbow temom kao i Joe Lynn Turner 3 dana prije. Prva prava pjesma je bila Spotlight Kid. Iako bih više volio da je Turner u bendu, ne mogu reći da Romero nije dobro pjevao. Čak mi se čini da ima sličan glas Turnerovom (Diu nije ni blizu a niti Gillanu). I Surrender je bila druga a Mistreated, iz Coverdaleove faze u Deep Purplu, treća. To mi je fantastična pjesma koju najviše pamtim po Diovoj interpretaciji s live albuma Rainbow On Stage. Za divno čudo bend je sasvim solidno, rokerski zvučao. Mislio sam da će koncert biti neki slow motion verzija nekadašnjih koncerata Rainbowa ali sam se prevario. Što je dalje odmicao to sam postajao svjesniji da sam dobio upravo ono što je i kako je Rainbow (vjerojatno) i prije zvučao. Since You’ve Been Gone je nezaobilazna iako bih ju ja rado preskočio. Čovjek ima toliko boljih pjesama da stvarno nema potrebe svirati covere. Usput, album na kojem se nalazi taj cover, Down To Earth, mi je najslabiji album od Ranbow. S Man On The Silver Mountain se već vratio na pravi put. I Purpleove Perfect Strangers i Black Night su odlično sjele. Neizostavan je bio i instrumental Difficult To Cure. All Night Long bih također mogao preskočiti. Radije bih da je svirao Eyes Of The World s tog albuma. Vjerojatno najbolja i za mene najznačajnija pjesme iz 70tih, jer je kasnije isprovocirala cijeli jedan žanr – epski metal, je Stargazer, s albuma Rising. Bio sam jako ushićen što sam ju imao prilke čuti i u živo. Uvod na bubnjevima koji je odsvirao Cozy Powell je jedan od antologijskih. Uz 2 klasika, Long Live Rock n Roll i Burn, je završio regularni dio koncerta a na bis je odsviran samo neizbježni Smoke On The Water. Tu pjesmu je čak i moj band Štemajzl odsvirao u veljači 1986. na koncertu u auli brodske Gimnazije J Moj pokušaj pjevanja u metal bendu je tu započeo i završio J Što se tiče koncerta Rainbowa, na kraju je ispalo više nego solidno. Najugodnije sam iznenađen što nije bilo sola, kojima su u stara vremena obilovali Blackmoreovi koncerti. Drago mi je da sam uknjižio taj bend makar i u ovoj postavi. Inače, 2009. na SRF-u sam gledao Over The Rainbow, jednu vrstu tribute to Rainbow ali malo službenije obzirom da su svi članovi bili u Rainbow u nekoj fazi jedino je gitarist bio Jurgen Blackmore, Ritchiejev sin. Cijeli projekt je i prošao s Ritchiejevim amenom. Rekao bih da mi je taj koncert bio bolji. Tad su svirali 16 isključivo Rainbow pjesama dok je sad bilo 13, od toga 5 od Deep Purple.

Nakon Rainbow, ostao je samo još jedan koncert za pogledati – poljski Behemoth. Slučajno sam ih počeo gledati 2015. jer sam morao proći ispred pozornice na kojoj su oni svirali na putu do auta i ostao hipnotiziran (jedna od „onih“ hipnoza) pa sam ovaj put svjesno otišao prema Rock Stage-u odgledati ih. Međutim, kad sam došao do pozornice, neposredno pred početak koncerta, na pozornicu je izašao netko od organizatora i rekao da su Behemoth zaglavili na nekom aerodromu i da neće stići. Kako je poslijepodnevni koncert Myrath izazvao opće oduševljenje, pa tako i kod organizatora, isti su im ponudili da isti dan odsviraju još jednom svoj koncert ali ovaj put na drugoj najvećoj pozornici, pred nekoliko puta većom publikom! Malo je reći da sam bio oduševljen! Fata je Fata ali dva puta je dva puta, pogotovo ako se radi o koncertu Myrath! I opet cijela ona priča o spektaklu metala, arapskog melosa itd… ali ovaj puta dimenzijski puta 10. Myrath su ponovili isti koncert kakav su imali popodne.

Ne znam bih li i sam mogao smisliti bolji scenario za završetak još jednog fantastičnog festivala! Skidam kapu organizatoru kako su ekspresno i produktivno reagirali na problem koji im se pojavio i kako su ga kvalitetno riješili.

Kao i svake godine, cijelokupni festival je bio organiziran bez ijedne jedine zamjerke. Svake godine se nešto malo promijeni ali dovoljno da se posjetitelj još ugodnije osjeća.

To je prava oaza metala u vremenu i prostoru. Volio bih da traje i traje. Barem dogodine…

 

                                                                                                                                                Saša Jurišić, lipanj 2019.

 

 

Scroll to top