Za razliku od svih mojih dosadašnjih dolazaka u kojima sam koristio Kopenhagen ili Malmo, kao dolazne zračne luke, ove godine sam prvi put išao u Geteborg pa onda vozio cijelu noć dobrih 300 kilometara, od toga pola po lokalnim cestama, jer mi termini dolazaka na aerodrome u Kopenhagen i Malmo nikako nisu odgovarali. Bio je duži put autom ali pozitivno je bilo što sam se ujutro probudio već na festivalu i odmoran krenuo u novu avanturu.

1. dan, 05.06.2024.

Moj jubilarni 20. Sweden Rock Festival nije mogao početi bolje nego s koncertom švedske grupe Talisman, jedne od meni apsolutno najboljih grupa melodičnog metala. Ove godine njihov koncert pada na 60. rođendan osnivača i basiste Marcela Jacoba čiji je život tragično završio 2009. u dobi od 45 godina. Talisman je zadnji put svirao 2014. na SRFu na obilježavanju njegovog 50. rođendana. Uz dugogodišnje članove, Jeff Scott Sota, pjevača koji je u bendu od prvog albuma, iz 1990. i bubnjara Jamie Borgera, koji je od 1993., na basu je na svim post-Jacob koncertima basist Evergreya Johan Niemann. Na moje potpuno iznenađenje i još veće oduševljenje, gitaru je svirao originalni gitarist, Fredrik Akesson, inače, aktualni gitarist grupe Opeth. Talisman sam imao sreću uknjižiti i sa živim Jacobom te nekoliko puta poslije njegove smrti ali ovo je bilo prvi put s Fredrikom na gitari. Prva 4 albuma na kojima on svira su plafon melodičnog metala. Odmah mi se žaruljica upalila da bi set mogao biti sastavljen prvenstveno od pjesama s tih albuma. Tako je i bilo. S time da smo doživljeli i jednu live premijeru, pjesmu Humanimal s istoimenog 3. albuma.

Za mene je koncert bio fantastičan jer bih taj band mogao gledati svaki dan. Svirali su po 4 pjesme s njihova 2 najbolja albuma, prvog (istoimenog) i drugog Genesis. S trećeg Humanimal, su svirali 2 a s četvrtog, Life, jednu.

Pjesme koje su svirali:

Break Your Chains, Dangerous, Fabricated War, Humanimal, Mysterious (This Time It’s Serious), All or Nothing, If U Would Only Be My Friend, Comin’ Home, Tears in the Sky, I’ll Be Waiting, Standin’ on Fire

Nakon njihovog koncerta sam odjurio do Sweden Stagea pokušati uloviti barem koju minutu njemačkog benda Orden Ogan. Žao mi je što su se ta dva benda preklapala jer bih rado pogledao oba. Uspio sam pogledati zadnju pjesmu. Bolje išta nego ništa.

Nije bilo previše vremena za žalovanje jer je u 14:15 na susjednoj pozornici, obično imenovanoj prema tome koji je proizvođač piva te godine sponzor, bio zakazan još jedan švedski titan, ovog puta power metala. Njihov prvi album Dragonslayer je jedan od najboljih albuma tog žanra i definitivno jedan od najboljih debi albuma uopće. Kakav status taj album ima pokazuje i odabir pjesama na koncertu jer su od 10 odsviranih 5 bile s njega. Koncert su započeli premijerno izvodeći pjesmu Metal Gods s istoimenog novog albuma. Mljac. Obzirom kakve albume, po pitanju kvalitete, izdaju, čudo je da taj bend nije puno veći nego što je. Vrijeme njihovog koncerta je naprosto proletjelo. Očekivano, za kraj su odsvirali himnu, ne samo svog benda, nego, rekao bih, cijelog heavy metala: The Book Of Heavy Metal.

Pjesme:

Metal Gods (premijera), Chasing the Dragon, In Flames You Burn, Crusaders’ Anthem, Fire! Battle! In Metal!, Immortal,

Losing You, The Prophecy, The Chosen Ones, The Book of Heavy Metal (March of the Metallians)

Današnji tempo je bio ubitačan jer je na Rock Stage u 15:30 počinjao Riot V. Još su mi bile žive uspomena s njihovog fenomenalnog koncerta u Zagreb, u Hard Placeu, 10.08.2023.i cjelodnevnog druženja s njima. Riot V je nasljednik benda Riot, koji je promijenio ime u Riot V kad je umro osnivač i glavni kompozitor benda, gitarist Mark Reale. Iako Riot ima plodnu diskografiju s manje više odličnim albumima, i kod njih je univerzalni konsenzus da je album Thundersteel iz 1988. najbolji. Stoga ne čudi da je 5 od 12 pjesama bilo s tog albuma. Počeli su s Fight or Fall, koja je meni osobno jedna od njihovih najboljih pjesama. Spada mi i među najbolje pjesme US Power metala iz 80tih. Svirali su na Rock Stage i imali solidan broj posjetitelja ispred pozornice. Top koncerta benda koji nikad ne razočara.

Fight or Fall, Victory, Road Racin’, Warrior, Feel the Fire, Johnny’s Back, Bloodstreets, Love Beyond the Grave, Flight of the Warrior, Swords and Tequila, Magic Maker, Thundersteel

I nakon njihovog koncerta je uslijedila jurnjava, ovaj put do glavne pozornice, Festival Stage, pogledati prvi bend (koji me zanimao) na njoj: Michael Schenker Group.

Opus Michael Schenkera dijelim na superioran (3 albuma s pjevačem Robin McAuleyjem) i solidan (sve ostalo, s bezbroj drugih pjevača). Nije stvar u tome da je McAuley kao pjevač superioran u odnosu na druge nego su ta 3 albuma, izašla u drugoj polovici 80tih i početkom 90tih, napravljena u duhu tog vremena, a to je ono što najviše volim. Na žalost, ovaj koncert se sastojao samo od pjesama benda Michael Schenker Group, odnosno, s prva 4 albuma, i jednom pjesmom sa zadnjeg albuma. Daleko od toga da tu ima nešto loše. Samo, nije (meni) najbolje što Michael Schenker može ponuditi. Kivan sam što nisu barem jednu pjesmu iz te faze izveli obzirom da je pjevač na ovom koncertu bio upravo Robin McAuley.

Na žalost, u 17:45 je došlo do još jednog preklapanja koje mi je jako teško palo. Na Rock Stageu su bili Winger a na Sweden Stage Vicious Rumors. Iako Vicious Rumors nikada nisam gledao, malo bih bendova stavio iznad Winger stoga nije bilo dileme što ću gledati. Winger su izdali novi album Seven te su koncert i otvorili s pjesmom s tog albuma.

Jedan od prvih a i rijetkih američkih glam metal bendova koji je svirao u Hrvatskoj je upravo Winger. Bili su predgrupa Scorpions u Domu sportova u Zagrebu u prosincu 1990.

Gužva ispred Rock Stagea je bio dobar znak za ono što slijedi. A uslijedila je jedna metal ekstravaganca 5 glazbenika koji „jedu“ svoje instrumenta ali i dalje u okviru melodičnih pjesama sa zaraznim refrenima. Američka škola. Poseban trenutak je bilo gostovanje Jeff Scott Sota u baladi Miles Away. Obzirom na repertoar i status koji Winger očito uživa kod švedske publike, njihov status na festivalu je mogao biti i puno bolji. Definitivno jedan od najboljih koncerata na ovogodišnjem izdanju SRFa.

Pjesme:

Stick the Knife In and Twist, Seventeen, Can’t Get Enuff, Down Incognito, Proud Desperado, Miles Away (gost Jeff Scott Soto), Time to Surrender, Guitar Solo (Reb Beach), Pull Me Under, Headed for a Heartbreak, Easy Come Easy Go,

Madalaine (+ You Are the Saint, I Am the Sinner)

U 21:45 sam otišao u veliki šator pogledati bend koji ima ultra kultni status, čak i među hrvatskom metal populacijom. Međutim, meni se sviđaju samo njihovi fantasy omoti a glazba tako tako. Iako sam se trudio, Cirith Ungol ni ovaj put nije na mene ostavio nikakav dojam. Nije to loše niti negledljivo ali me ostavilo ravnodušnim.

I onda opet bolno preklapanje. U 23:30 su na jednoj pozornici bili Megadeth a na drugoj Tyketto. Album potonjeg benda Don’t Come Easy, iz 1991. godine, je jedan od top 10 albuma melodičnog metala. No, kako su me Megadeth izuli iz cipela na zadnjem koncertu na SRF-u 2022. (i dan prije u Kopenhagenu) odlučio sam se za Megadeth. Prva i to velika promjena u odnosu na koncert iz 2022. je ta što više u bendu nije bio Kiko Loureiro, čovjek koji je donio izvođački spektakl Megadethu (da njegovu sviračku virtuoznost ni ne spominjem). Drugo što sam registrirao je simplex pozornica. Ni traga nije bilo od spektakla kojim su nas počastili 2022. Naravno, to nije ključ hoće li koncert biti dobar ili ne ali se u svakom slučaju lijepo piše ako je povrh fanatastične svirke i top pozornica. Novi gitarist Teemu Mantysaari se prilično dobro uklopio u bend (obzirom da je imao težak zadatak naslijediti Kiku, što glazbeno što vizualno). S basistom James Lomenzom je nastavio izvoditi koreografiju koju je James imao uigranu s Kikom. Koncert su počeli s naslovnom pjesmom sa zadnjeg albuma The Sick, the Dying… and the Dead! A onda je nastao krešendo s teškašima poput Skin o’ My Teeth, Hangar 18, Angry Again (moja omiljena) i Sweating Bullets. Znao sam pogledati Megadeth koncert na kojima mi se činilo da ga samo odrađuju. Međutim, ovaj definitivno nije spadao u tu grupu. Je li mi bilo žao što nisam gledao Tyketto? Je. Jesam li zažalio što sam gledao Megadeth? NISAM!

Pjesme:

The Sick, the Dying… and the Dead!, Dread and the Fugitive Mind, Skin o’ My Teeth, Hangar 18, Angry Again, Sweating Bullets, Trust, Tornado of Souls, A Tout le Monde, We’ll Be Back, , Symphony of Destruction, Peace Sells, Holy Wars… The Punishment Due

2. dan, 06.06.2024.

Drugi dan je krenuo s teškom artiljerijom: Primal Fear. Puno je vremena prošlo od kad je pjevač Ralph Scheepers napustio Gamma Ray i s basistom Sinnera, Matt Sinnerom osnovao Primal Fear. Iako je ovo početak ljetne šeme festivalskih koncerata, Primal Fear su još uvijek bili na svojoj turneji povodom izlaska zadnjeg albuma Code Red, iz 2023.

Na žalost, obzirom na zdravstvene probleme, na koncertu nije bilo Matt Sinnera.

Koncert su otvorili s Chainbreaker, s prvog albuma. Na koncertu su nastojali predstaviti što više svojih albuma pa su, osim 3 sa zadnjeg, 7 albuma bili zastupljeni s jednom pjesmom.

Moram primjetiti jednu vrlo neobičnu stvar. Fan pit ispred Rock Stagea, neposredno pred početak koncerta Primal Fear je zjapio potpuno prazan, iako su se ljudi već počeli slijevati na festival. Vjerujem da ni bendu nije bilo svejedno izaći na pozornicu i svirati a da na open air koncertu nema nikoga. No, kako je koncert odmicao, tako se i taj prostor popunjavao. Nema se nešto posebno govoriti o koncertu jer se radi o metal stroju koji je posao odradio savršeno. Naravno, najdominantnija figura je pjevač Ralph Sceepers, onako nabildan i s onakvim kapacitetom pluća.

Pjesme:

Chainbreaker, Rollercoaster, The World Is on Fire, Deep in the Night, Another Hero, Nuclear Fire, King of Madness, The End Is Near, Metal Is Forever, Final Embrace

Njemačka škola power metala se nastavlja s Iron Saviour. Uz toliko pogledanih koncerata i festivala izgleda mi nevjerojatno da ih još nikad u životu nisam gledao. Bend su osnovali gitarist Piet Sielck, Kai Hansen (tada samo Gamma Ray) i bubnjar Thoumen Stauch (ex Blind Guardian). U međuvremenu u bendu je ostao samo Piet Sielck. U karijeri su izdali 14 albuma (neke od njih su ponovo snimili). Solidan broj posjetitelja je uživao u njihovom koncertu, uključujući i mene.

Još jedan iz plejade švedskih melodičnih bendova koji su se pojavili krajem 80tih je imao svoj reunion na SRF-u – Swedish Erotica. Njihov prvi album sam čuo kad sam došao studirati u Zagreb (1989.) i polako počeo upoznavati zagrebačke metalce. Jedan od njih je bio Neno Nikolić, u to vrijeme voditelj programa nedjeljom u klubu 101. Kad sam prvi put došao kod njega doma, negdje početkom 1990., on mi je otvorio (svoju) pandorinu kutiju  – kolekciju cdova i ploča. Uvjerljivo najvažniji albuma tada a i sada, 34 godine poslije, je prvi album od Dream Theater. Taj album je u meni probudio ljubav prema progresivnom metalu (tad nisam ni znao da postoji takav pravac). U to doba smo njih, Fates Warning i Queensryche zvali tehno metal. Kod Nene sam prvi put čuo i Talisman (prvi album). Sjećam se da je rekao da je tu ploču platio kao suho zlato. Iznenadio sam se ugledavši u njegovoj kolekciji Blue Murder. Taj album je moj Brother in Metal Arm, Goran, donio iz USA u ljeto 1989. Te godine sam bio u JNA a na „redovno odsustvo“ sam otišao u dužini od 40 dana (što je valjda bio rekord u JNA). Od tih 40, 24 dana sam proveo u Goranovoj kući na Čiovu kraj Trogira. Ljeto, more, komadi i Blue Murder. Slušao sam taj album dan i noć. Sad sam već otišao daleko od teme pa se vraćam na Neninu kolekciju u kojoj je bio i prvi album od Swedish Erotice. Snimio mi ga je na kazetu pa sam ga te godine uredno slušao. Bio mi je to prvi kontakt s pjevačem Mats Levenom, koji je ostvario dugu i plodnu karijeru pjevavši među ostalima i Malmsteenu (Facing The Animal), u Treat, Dogface, At Vance, Therion, Candlemass a u zadnje vrijeme u Vandenberg bendu (kod gitariste Adriana Vandenberga iz Whitesnake).

Kuriozitet je taj da je bubnjar Jamie Berger jučer svirao s Talisman a danas s Swedish Eroticom. Imam osjećaj da su Swedish Erotica mogli dobiti bolji status na festivalu jer je prostor ispred Sweden Stagea bio dupkom pun. Očito je taj bend u Švedskoj puno bolje kotirao nego što sam ja mislio. Ovo je bio jedan od onih pravih „party“ koncerata.

Ovaj dan se nastavio s još jednim bendom s kraja 80tih i početka 90tih, ali „malo“ jačeg kalibra: Extreme! Kod tog istog Nene sam prvi put čuo i album Pornografitti od Extreme, koji je izašao 1990. Taj album definitivno spada u top10, ako ne i u top 5 albuma koje sam najviše slušao te godine. Već su nastupili na SRF a ovo je bio prvi nastup na glavnoj, Festival Stage. Extreme su prošle godine izdali album Rise koji je jako dobro prošao. Pričati o glazbenoj virtuoznosti Nune Bettencourta je stvarno suvišno. Ono što me je na ovom koncertu oduševilo je koliko su on i pjevač Gary Charone zabavni. Imali su akustični set u kojemu su se doslovno igrali.

Pjesme poput It’s A Monster (s kojom su otvorili nastup), Decadence Dance, Kid Ego, Play With Me, Hole Hearted, Get The Funk Out, a da i ne spominjem More Than Words, su odavno evergrini. Koliko vjeruju u svoj novi materijal pokazali su sviravši pjesmu Rise kao zadnju na koncertu. Ovo mi je bilo četvrti puta da sam ih gledao i svaki put su mi sve bolji.

Nakon 2 melodična benda došlo je vrijeme za malo žešći zvuk i još žešći nastup: Kerry King. Gitaristi Slayera očito ne ljenčari nakon što je Slayer završio karijeru. Okupio je respektabilnu grupu thrashera i snimio prvi solo album. Osobno ne spadam u fanove Slayera. Jedini album koji mi je stvarno dobar je Reign In Blood a tu negdje su i South Of Heaven i Seasons In The Abyss. Jedan od razloga je definitivno vokal Tom Arraya, koji mi nikada nisam sjeo. Kad sam 1986. godine kupio ploču Hell Awaits i prvi put ju stavio na gramofon, mislio sam da Arraya pjeva na francuskom! To pišem zato što me je zaintrigirao Kingov izbor pjevača za svoj solo projekt. Mark Osegueda, pjevač kultnih Death Angel je bio iznenađujuće pozitivan potez. Osim njega, u bendu su još Slayerov bubnjar Paul Bostaph, gitarist Phill Demel (ex Machine Head) i basist Kyle Sanders (Hellyeah). Osim prvog spota ništa drugo nisam čuo s tog Kingovog albuma. No, to mi je bilo skroz ok. King je rekao da će na turneji svirati nekoliko Slayerovih pjesama ali samo one koje je on napisao. Pa smo tako čuli i vidjeli Disciple, Raining Blood i Black Magic. Sve u svemu, bend je jako dobro izgledao, odlično izgledao a pirotehnike iz pakla nije nedostajalo.

Zastavu njemačkog power su na SRFu nastavili nositi Mystic Prophecy. Još uvijek pamtim njihov nastup na nesretnom Panonian Rock Fetivalu u Rajevom Selu. Nesretnom samo u smislu slabog odaziva publike. Sve ostalo je bilo savršeno, uključujići i nastup Mystic Prophecy. Sad su svirali na istoj pozornici gdje i Iron Saviour pred možda za nijansu više ljudi. Ako moram birati između ta 2 benda, malu prednost bih dao Mystic Prophecyju. U svakom slučaju, što se tiče nastupa, tu su Mystic Prophecy puno dinamičniji. Jedan od razloga je taj što kod Iron Saviour Piet svira gitaru i pjeva a Mystic Prophecy ima vrlo aktivnog pjevača, Dimitri Liapakisa. I još aktivniju basisticu, Joey Roxx, koja se, kao i u Rajevom Selu, penjala na glavni stup pozornice. Naravno, s basom na ramenu. Jedan od boljih koncerata ovogodišnjeg SRFa.

Pjesme:

Metal Division, Burning Out, Killhammer, War Panzer, Unholy Hell, Hellriot, Dracula, Demons of the Night, To Hell and Back, We Kill! You Die!, Ravenlord, Eye to Eye, Metal Brigade

Prvi co-headliner na Rock stageu su bili W.A.S.P. Iako su jedan od najznačajnijih bendova u mom metalnom životu, uopće ne znam po kojoj su osnovi imali ovaj nastup na SRFu obzirom da nije bilo novog albuma niti ne znam kakve turneje. Gledao sam ih puno puta i neki od njihovih nastupa mi spadaju u najbolje koncerte koje sam gledao u životu ali onaj zadnji odgledani, u Barceloni 2022., na Rock Fest Barcelona, mi nije najbolje sjeo. To je bilo najobičnije odrađivanje ugovorene tezge. Blackie Lawless i dalje ima problema s kralježnicom (zbog koje se 2023. mučio na turneji, pa ju čak na kratko i prekinuo). Stoga je gotovo cijeli koncert proveo sjedeći na barskoj stolici. 9 odsviranih pjesama za co-headlinerski koncert je sramotno malo. Od toga je 8 istih kojih svira zadnjih desetak godina. Volim ja i tih 8, naravno, samo kao nekoga tko često gleda koncerte, pogotovo bendova koje voli, ovakvi koncerti i nisu neki materijal za pamćenje. Inače, sam koncert je odrađen bez greške. A i reakcija publike kaže da samo ja ovako zanovijetam.

Kao što mi ni headliner prvog dana nije sjeo, tako mi ni izbor Journey za headlinera drugog dana nije značio apsolutno ništa. Gledao sam ih prilično ravnodušno već nekoliko puta. Kad netko ima solo na gitari nakon prve pjesme u meni se pale svi mogući alarmi. To bih teško oprostio i nekom bendu kojeg jako volim a kamoli bendu koji mi ništa ne znači. Nakon nekoliko odgledanih pjesama odlučio sam se muvati okolo pa sam tako otišao vidjeti što se događa u šatoru. I ostao PAF! Tamo je svirao švedski power metal band Rexoria za koji nikad nisam čuo. A onda sam sam sebi opalio zaušnicu kad mi je neki crv rekao da pogledam svoj popis cdova (koji imam u mobitelu kako ne bih greškom kupio cd koji već imam). Naravno, na popisu su bili i oni. No, znam sigurno da sam ih samo kratko preslušao tad kad sam kupovao cd. Dok ne dođe red na njega, stoji i dalje na polici u originalnom celofanu. Malo je reći da sam bio oduševljen viđenim. Bilo mi je žao što nakon prve odgledane pjesme od Journey (da mogu reći da sam ih uknjižio) nisam odmah otišao pogledati Rexoriu. Band predvodi pjevačica Frida Ohlin a izdali su 3 albuma. Atmosfera u šatoru je bila odlična. Volim kad me neki nepoznati band ovako izuje iz cipela.

Između Bullet, švedskih tradicionalnih metalaca i modernih Parkway Drive, sam se odlučio za prve. Bulletu je ovo bio 5. nastup na SRFu a ja bih rekao da sam ih gledao svih 5 puta (koliko me pamćenje služi). Prostor ispred „pivske“ pozornice je bio krcat pa sam se jedva probio u prve redove, kako bih bolje vidio i mogao fotografirati njihov nastup. Energičan nastup benda čiji opus ipak ne znam tako dobro, iako imam nekoliko njihovih cdova.

Kako je set Bulleta bio kratak (samo sat vremena) uspio sam uloviti i zadnjih par pjesama koje su odsvirali Parkway Drive, kao headlineri Rock Stagea. Moram priznati da sam promijenio svoj (prilično negativan i ignorantski) stav o njima. To je jako dobro izgledalo a vizualno je bilo spektakularno. Ekstenzija pozornice koja se protezala duboko u publiku (prvi put u povijesti SRFa da je Rock Stage imao takvu ekstenziju) je dobila svoj smisao jer ju je pjevač obilato koristio a služila je i kao baza za nevjerojatno atraktivnu pirotehniku.

Kad je koncert završio bilo mi je žao što ga nisam pogledao cijelog. Bullet se često da pogledati pa bih mogao nadoknaditi propušteno.

Dan je završio u 23:30 što mi je bilo nevjerojatno jer su u svim prethodnim godinama koncerti trajali do 02:00.

3. dan, 07.06.2024.

U 12:30 je počeo još jedan, 3.bend, u kojem bubnja Jamie Berger – Treat! Ovo je stvarno kuriozitet. Švedski melodični bend Treat sam prvi put gledao na Monsters of Rock festivalu u Schweinfurtu 1988. Bio je to kronološki gledano tek 3. strani bend koji sam vidio u životu. Prvi je bio Waysted a drugi Iron Maiden, 1986. u Zagrebu. Treat sam u međuvremenu gledao desetak puta, uključujući i nekoliko puta na SRFu. Nakon uspješnih 80tih, kao i za većinu melodičnih bendova, početak 90tih nije bio lagan pa se bend raspao 1993. Ponovo su se okupili 2006. za koncert upravo na SRFu (nazočio, naravno) e da bi 2010. izdali prvi album nakon 1992., ultra uspješni Coup De Grace. Upravo su pjesmom Skies Of Mongolia s tog albuma i počeli koncert. Slična stvar s fan pitom se dogodila kao i kod Primal Feara. Par minuta prije početka koncerta, u fan pitu nije bilo žive duše. No, ovaj put se puno brže napunio. Ove godine je SRF postavio veliki led displej u pozadini Rock Stage pozornice pa su bendovi mogli puštati svoje vizualizacije. Neki su imali samo svoj logo ili naslovnicu zadnjeg albuma, dok su Treat obilato koristili tu mogućnost pa su za svaku pjesmu imali posebnu vizualizaciju, obično naslovnicu albuma s kojeg je pjesma koju trenutno sviraju. Treat spadaju u top bendove švedskog melodičnog metala i jako su popularni u Švedskoj. Izbor pjesama je bio svojevrsni best off. Iako ne sviraju često, bend je savršeno uigran i pravo ih je zadovoljstvo gledati.

Pjesme:

Skies of Mongolia, Ready for the Taking, Papertiger, Home of the Brave, Sole Survivor, Freudian Slip, We Own the Night, Rev It Up, Roar, Get You on the Run, Conspiracy, World of Promises

Prije 2 godine su Nestor svirali na 3. pozornici po veličini i napravili apsolutni kaos. Ispred pozornice su ljudi bili natiskani kao sardine. Ovaj put ih je organizator stavio na glavnu pozornicu. I nije pogriješio jer je na njihovom, rano popodnevnom koncertu bila masa ljudi. Nešto slično kao prošle godine na koncertu H.E.A.T. Nestor su došli predstaviti svoj novi album Teenage Rebel. Bilo je tu svega, i pirotehnike, i cheerleadersica, i pozeraja, a najviše odličnih melodic metal pjesama. Moj favorit je svakako Eyes Like Demi Moore.

Ponovo sam bio ispred Festival Stage u 16:45 pogledati stare švedske true metalce Heavy Load. Iako sam o njima čitao po časopisima 80tih nikad ih nisam slušao. Sve dok ih 2018. nisam prvi put gledao na SRFu. Tad su se ponovo okupili nakon nekoliko desetljeća. Njihov koncert na festivalu se pozorno očekivao. Imali su poziciju co-headlinera na Rock Stageu i sudeći po masi ljudi ispred pozornice, opravdali su svoj status. U međuvremenu su izdali i album, za grčku izdavačku kuću No Remorse, koji se zove Riders Of The Ancient Storm.

Međutim, ovogodišnji interes publike je bio gotovo tragičan. Iako je bend u međuvremenu izdao i novi album, prvi nakon 40 godina, u fan pitu je bila pustoš. Bolje nije bilo ni izvan njega. Bend je stvarno dao sve od sebe, koncert je bio dosta atraktivan: na led ekranu u pozadini pozornice su se izmjenjivale naslovnice albuma, pirotehnika je bila na maksimumu ali izgleda da su njihovi fanovi ove godine ostali kod kuće. Šteta, jer je koncert bio jako dobar.

Iako su Battle Beast odlični svaki put kad ih gledam, ovo je definitivno bio njihov najbolji koncert koji sam uknjižio. Ne mogu ne primjetiti da je iznadprosječno puno bendova ove godine imalo zapanjujuće spektakularnu pirotehniku. Ni Battle Beast nisu podbacili. Set se sastojao od 5 pjesama s meni najboljeg albuma Bringer Of Pain, 2 s No More Hollywood Endings i 5 sa zadnjeg, Circus Of Doom. Kad sam čuo Straight To The Heart, srce mi je odmah bilo na mjestu. Pjevačica Noora Louhimo je izgledala poprilično zanimljivo s vražjim rogovima. Da sam ju sreo u mraku ne bi mi bilo svejedno. Šalu na stranu, dama kormilari fantastičnim metal koncertom kao da je iz Premier metal lige. Cijeli bend je top i pravo ih je zadovoljstvo gledati. Svakako jedan od najboljih koncerata ove godine.

U svom prvom izvještaju sa Sweden Rock Festivala 2004. godine, napisao sam da je na festivalu (za nas) sve tako skupo da mi moramo dići kredit kako bi tamo došli i platili sve troškove, pogotovo na festivalu. U međuvremenu je Hrvatska ušla u EU, u Šengen a uvedenje i euro. Kao posljedica, pogotovo uvođenja eura, cijene u Hrvatskoj su otišle u nebu i prvi puta u 20 godina sam osjetio da mi na festivalu zapravo ništa nije skupo. Uvijek bih si hranu kupio u nekoj trgovini dok bih putovao od aerodroma prema festivalu i živio tih par dana na sendvićima (ionako kroz dan ni nema vremena za jelo). Međutim, ove sam godine po prvi puta istraživao gastronomsku ponudu na festivalu. Prvi pokušaj je bio ćorak jer sam uzeo neku apsolutno bez veznu pizzu. Ali sljedeći pokušaj je bio apsolutni bingo. Originalna talijanska pizza koju radi obitelj Talijana u prijenosnoj krušnoj peći na drva. Top topova. A cijena? Jeftinija od pizze u Zagrebu!

Nakon zadovoljenja jedne od osnovnih životnih potreba i malo muvanja po festivalu, došao je red za zauzeti najbolju poziciju za koncert Judas Priesta. U ovih 20 godina sam našao toponim koji bi odgovarao opisu: najbolja točka za gledanje koncerta koji se odvija na Festival Stage. Tamo je teren malo neravan i čak i pada prema pozornici pa ako si preblizu, upadaš u jednu vrstu zemljane depresije. Ovu top točku predstavlja malo izdignuće terena pa kad se stoji na njoj, vidi iznad glava.

Svoje najomiljenije bendove nastojim na jednoj turneji pogledati i u dvoreni i na otvorenom. Ovaj put je došao red pogledati Judas Priest na otvorenom. Ovaj koncert je bio u okviru turneje povodom izlaska albuma Invincible Shield, koji je poharao svjetske top liste. U Britaniji je bio na 2.mjestu, nadmašivši 4. poziciju koju je do tada držao British Steel.

Stadardno, kao na svim dosadašnjim koncertima na turneji, počeli su s Panic Attack. Zadnjih godina se You’ve Got Another Thing Comin’ s bisa prebacila na sami početak koncerta. Rapid Fire pa legendarni uvod: Breaking the What, Breaking the What – Breaking The Law! Lightning Strike s fenomenalnog Firepower albuma pa onda skok na Screaming For Vengeance album: Riding On The Wind (koje nije bilo na prvom dijelu turneje) i Devil’s Child. Ali, samo malo, gdje je Love Bites? Dva dana prije su započeli ljetnu turneju koncertom u Finskoj i svirali su ju. Kad su prije nekoliko godina, na Firepower turneji, ubacili Saints In Hell, bio sam (svetac) u sedmom nebu. Stained Class mi balansira u top 3 albuma Judas Priesta (zajedno sa Sad Wings Of Destiny i Defenders Of The Faith), zavisno o raspoloženju. Saints In Hell je jedna od najboljih a ujedno i vrlo neobična pjesma. Kad ju sviraju, prati ju vrlo dojmljiva vizualna animacija. Sinner? Samo malo, a gdje su The Rage i Crown Of Thorns??? Nije valjda da sam izvisio te dvije pjesme? Očito jesam jer su i Judas Priest iskasapljeni novim vremenskim ograničenjima koje su masakrirale ovogodišnji SRF. Ako kažem da mi se pušilo iz ušiju, nisam dovoljno slikovit pokazati koliko sam bio ljut. Čak me ni Sinner, u kojoj uživam praktično od prvog dana kad sam prije 40 godina prvi put posudio ploču Unleashed In The East, nije mogla oraspoložiti. Dalje je sve išlo po standardnom obrascu iako bih radije vidio Out In The Cold (koju su svirali na američkom dijelu 50 heavy metal years turneje) umjesto Turbo Lover. Zanimljivo je koliko je Turbo Lover utjecajna pjesma a i dan danas se većina sprda s Turbo albumom (koji ja obožavam). U publici zavrije kad počnu svirati tu pjesmu i mahom ju cijeli auditorij pjeva. Vrlo je slična situacija s Kiss i I Was Made For Loving You. Pjesma je hit i pol, svi ju pjevaju a albuma Dynasty se svi gnušaju (osim mene, kojemu je to top 3 album od Kiss). Naslovna Invincible Shield je bila tek druga pjesma s novog albuma koju su svirali. Ooooouuuu oooouuuuooooojeeee i legendarna Green Manalishi. To je inače pjesma koja spada u prvih 5 heavy metal pjesama koje sam prve čuo i zbog kojih sam 1982. počeo slušati metal. Prva je bila Paranoid, pa Run To The Hills pa Strange Kind Of Woman te New Orleans u verziji Gillan benda.

Čim se mikrofona dočepao bubnjar Scott Travis bilo je jasno da će uslijediti Painkiller. Iako ima 70+ godina, Halford još uvijek uspijeva „izvući“ ovu pjesmu iz svojih pluća. I to je bila zadnja pjesma regularnog dijela. Kad je the Hellion zaparao preko razglasa, to je značilo samo jedno: Electric Eye. Pojava Harley Davidsona na pozornici je također znakovita a predskazuje Hell Bent Lor Leather. S Living After Midnight su završili koncert. Kao i kod svakog koncerta Judas Priesta, moj ushit je ogroman. Teško mogu zamisliti trenutak u kojem bih rekao: mmm, baš mi se i ne ide više na njihov koncert. Dokle oni budu mogli svirati dotle ću i ja ići na njihove koncerte. A ovo sranje s kraćenjem vremena za koncert headlinera je bezobrazluk. Nije ugodno znati da više ni headlineri nisu sigurni!

Pjesme:

Panic Attack, You’ve Got Another Thing Comin’, Rapid Fire, Breaking the Law, Lightning Strike, Devil’s Child, Riding on the Wind, Sinner, Turbo Lover, Invincible Shield, The Green Manalishi (With the Two Prong Crown), Painkiller

The Hellion, Electric Eye, Hell Bent for Leather, Living After Midnight

Netom po završetku koncerta Judas Priesta, na nasuprotnoj pozornici, Rock Stage, započeo je koncert Dimmu Borgir. To je tip bendova koje inače ne slušam ali jako cijenim kako izgledaju njihovi koncerti. Uglavnom lede krv u žilama.

4. dan, 08.06.2025.

Švedske progresivce Pain sam išao gledati iz nekoliko razloga: a) vidjeti ih) b) ništa bolje nije bilo u to vrijeme i c) (najvažniji razlog) uživo čuti pjesmu za koju je baby Lasagna (polu)optužen da je plagirao. Šalu na stranu, koncert je bio sasvim solidan obzirom da ne znam baš njihov opus. A što se tiče Baby Lasagne… hmmmm.

Moj odnos prema Steel Pantheru je prošao od početnog oduševljenja kad su se tek pojavili i kad sam ih prvi put gledao na SRFu 2010, preko Wembley Arene s Def Leppard i Motley Crue 2011., pa pada kroz nekoliko sljedećih koncerata do totalnog animoziteta u vidu ignoriranja njihovih zagrebačkih koncerata. Iako je za mene LA scena 80tih najvažniji pravac u metalu (uz klasike poput Iron Maiden, Judas Priest, Scorpions, Dio…), njihove parodije na račun te scene a i većina sex humora mi je sve samo ne smiješna i zabavna. Nisu me uspjeli dobiti niti sa svojim albumima (koje i dalje kupujem jer mi ih kolekcionarski duh ne da preskočiti). S takvim stavom sam dočekao njihov ovogodinji nastup, čini mi se prvi na Rock Stageu. Obzirom da ništa pametno nije bilo na ostalim pozornicama, s pristojno sigurne udaljenosti sam gledao njihov koncert. Ok, malo mi je bio podnošljiviji nego inače, s tim, da je onaj dio imitiranja Ozzy Osbourna bio stvarno zabavan. A izvedba Ozzyjeve pjesme Crazy Train maestralna.

Veza između Battle Beast i Beast in Black je gitarist Anton Kabanen koji je osnovao Battle Beast, bio i glavni kompozitor a onda 2015. napustio grupu i osnovao Beast In Black. Iako bi čovjek površno zaključio da se radi o sličnim bendovima, razlika u kvaliteti je nebo i zemlja. Jučer sam gledao spektakl a danas koncert. I to ne cijeli jer sam otišao na onu svoju točku ispred Festival Stagea zauzeti poziciju za koncert Bruce Dickinsona. Ovomu je bio 2.nastup na festivalu i to 22 godine nakon prvog. Dickinson je izdao solo album The Mandrake Project, prvi nakon Tyranny Of Souls iz davne 2005. Na žalost, s njima na turneji neće biti njegov „partner in solo crime“, Roy Z., zbog (po meni) bizarnog razloga. Roy se prihvatio remasteriranja nekih starih albuma (nisam uspio saznati čijih) pa nema vremena za turneju. Malo mi je ovo objašnjenje prozirno.

Bend koji je Dickinson okupio za turneju se sastojao mahom od anonimnih glazbenika. Jedina malo poznatija osoba je bila basistica Tanya O’Callaghan. Ženska mi nije sjela ni kad je svirala na zadnjoj turneji s Whitesnake a još manje sada s Dickinsonom. Nakon Toltec 7 Arrival puštene preko razglasa, koncert je započet s pjesmom Accident Of Birth, s istoimenog albuma iz 1997. godine. To je bio njegov povratak metalu, koji je odradio s Adrianom Smithom. Tad smo govorili da je taj solo album bolji od Maidenovih albuma iz 90tih. No, treba se vratiti i koji korak, odnosno godinu unatrag, kad Dickinson izdaje album Skunkworks. U takozvanim mračnim 90tim, kad je grandž kuga potamanila pola metalnog svijeta, neki slabiji metalni karakteri su položili oružje i krenuli niz struju. Drugi su također pljunuli na metal i počeli raditi nešto drugo. Dvije apsolutno najveće izdaje su Skunkworks od Bruce Dickinsona i Two, projekt od Rob Halforda. Sve vode ovog svijeta ih ne mogu od toga oprati. Srećom, metalna zajednica je jedna velika hrpa plišanih medvjedića koja samo zastrašujuće izgleda ali su u stvarnosti dobroćudni i manji od makova zrna pa su obojici isti tren oprostili grijehe kad su izdali svoje prave heavy metal solo albume (Accident Of Birth i Resurrection).

Abduction, s Tyranny Of Souls albuma pa Laughing In The Hidden Bush s Balls To Picasso, albuma kojeg sam po izlasku jako jako puno slušao. Nakon Afterglow Of Ragnarok uslijedila je takva šamarčina publici (u najgorem slučaju, samo meni) s pjesmom Faith sa Skunkworks albuma. Zahvaljujući internetu danas u realnom vremenu saznajemo koju bend pjesmu trenutno svira pa sam znao da je na nekoliko zadnjih njegovih solo koncerata iz naftalina izvukao i tu pjesmu. Iako je na početku turneje tvrdio da će biti zastupljeni svi albumi osim Tattooed Millionaire i Skunkworks. Međutim, nadao sam se da će ta pjesma izletjeti iz kadra zbog limitiranog festivalskog vremena. Umjesto nade, dobio sam ogorčenje. Imao sam osjećaj da se svima ruga svirajući tu pjesmu.

Malo sam se ohladio i primirio kad su počele Chemical Wedding, a pogotovo ep Tears Of The Dragon.

U pjesmi Rain On The Graves na pozornicu je izašao zbor. Pretpostavljam da je ovo bio rijedak trenutak na turneji. Kraj je došao s triom granata The Alchemist, The Tower (moja omiljena) i Road To Hell.

Da rezimiram, nije me impresionirao ni Dickinson ni njegov bend. Nastup praćen vizualizacijom na video ekranu mi je bio odveć filozofski.

Pjesme:

Accident of Birth, Abduction, Laughing in the Hiding Bush, Afterglow of Ragnarok, Faith, Chemical Wedding, Tears of the Dragon, Resurrection Men, Rain on the Graves (sa zborom), The Alchemist, The Tower, Road to Hell

Netom po završetku Dickinsonovog koncerta odmah su na Rock Stage krenuli Hammerfall. Moram priznati da mi je cjelokupna satnica ove godine bila prilično čudna i za standarde SRFa diletantska.

Nakon koncerta koji mi nije najbolje sjeo, Hammerfall, sa svojim Metal To The Bone, stilom, bez puno prenemaganja i filozofiranja, mi je došao kao pravi melem. Nekima cijela ta slika benda s vikinškim čekićima od stiropora smrdi na parodiju ali ja volim taj heavy metal i tu ikonografiju. Volim kožu, nitne, pozeraj, čekić ovo, čekić ono, ruke gore, ruke dolje, heroje, bitke, pjevanje o metalu, pjevanje o fanovima metala. Za to su Hammerfall kraljevi. I drago mi je da postoji takav bend. Od prve pa do zadnje pjesme redale su se metalne himne jedna za drugom.

Pjesme:

Brotherhood, Any Means Necessary, Heeding the Call, Hammer of Dawn, Blood Bound, Renegade, Hammer High, Last Man Standing, Let the Hammer Fall, The End Justifies, One Against the World,  (We Make) Sweden Rock, Hail to the King

(sa zborom fanova), Hearts on Fire

Nije bilo puno vremena za mentalno naslađivanje Hammerfallovim koncertom jer je valjalo juriti i zauzeti moju točku kako bih imao što bolji pogled na koncert Alice Coopera. S njim također imam odnos toplo hladno. Gledao sam njegove koncerte koji su me izuli iz cipela ali i one koji su me opalili cipelom po glavi. Prethodni koncert koji sam gledao, na Rock Fest Barcelona spada u ove potonje. Međutim, očito vrijedi pravilo da kad ništa ne očekuješ dobiješ puno. Tako je i ovaj koncert bio daleko bolji nego što sam očekivao. Naprosto je od prve pjesme sve krenulo u nekom dobrom smjeru koji je i trajao od početka do kraja. Čak ni kiša, koja je počela padati s početkom koncerta, nije pokvarila dojam. U beskonačnoj diskografiji Alice Coopera, ja volim isključivo 4 albuma a od ta 4, 2 su solidna (Constrictor i Raise Your Fist And Yell) a dva spektakularna (Trash i Hey Stoopid). Svaki njegov koncert mi se svodi na isčekivanje kad će i koje pjesme s tih albuma svirati. Na ovom koncertu je svirao čak 7 s ta 4 albuma, što je izvrsna statistika. Najviše sam se otkinuo kad je odsvirao špil od 3 top pjesme u nizu: He’s Back (The Man Behind The Mask), Poison i Feed My Frankenstein. Naravno, Alice Cooper ima hrpetinu hitova pa kad ne zastrani, i kad se promatrač udubi u njegov spektakularni perfomans, onda je njegov koncert vrhunska zabava.

I opet je satnica definirala da zadnji bend večeri i festivala počne s nastupom u istoj minuti kad je Alice Cooper završio. Iako je Rock Stage nasuprot Festival Stage, osim što i nisu tako blizu tu i treba vremena da se masa ljudi premjesti od jedne do druge pozornice. Pretpostavljam da sam propustio prvih barem 10ak koncerta. Avantasia je poznata po koncertima koji traju 3 i pol do 4 sata (takav od 4 sata sam gledao prije par godina u Budimpešti) i prirodno je da za festival na kojem nisu glavni headliner (nego headliner 2.pozornice) svoj set moraju skratiti. Međutim, do sad su na SRFu svirali barem 2 sata a ove godine 75 minuta. Što je jako čudno jer je njihov koncert, kao zadnjeg benda dana i festivala, završavao u 23:30. Do 02:00, kako je uvijek bilo, su mogli odsvirati svoj kompletni set od 4 sata! Međutim, očito neki novi vjetrovi pušu na Sweden Rock Festivalu. Satnica je smanjena apsolutno svima. 

Avantasia je projekt pjevača Edguya, Tobiasa Sammeta. Albumi su tematski a karakteristika im je veliki broj (gostujućih) pjevača. Neki su standardni (na svakom albumu do sad, poput Bob Catleyja iz Magnuma) dok su se neki pojavili nekoliko puta. Ove godine su se na pozornici izmjenjivali Adrianne Cowan, Ronnie Atkins (Pretty Maids), Chiara Tricarico, Geoff Tate (ex Queensryche), Tommy Karevik (Kamelot) i spomenuti Bob Catley. Osim njih, tu je i prateći vokal Herbie Langhans ali on te večeri nije imao solo točku. Kao i uvijek, koncerti Avantasie su bombastični sa spektakularnim pozornicama pa ni ovaj put nisu razočarali.

Pjesme:

Spectres, Reach Out for the Light (s Adrienne Cowan), The Scarecrow (s Ronnie Atkins), Farewell (s Chiara Tricarico)

Alchemy (s Geoff Tate), Dying for an Angel (s Tommy Karevik), Let the Storm Descend Upon You(s Ronnie Atkins i Geoff Tate), The Story Ain’t Over (s Bob Catley) , Lost in Space, Lucifer, Sign of the Cross / The Seven Angels (svi pjevači)

Da rezimiram, ove godine je bilo sijaset odličnih bendova i koncerata i teško bi mi bilo izdvojiti tko su mi bili najbolji.

Moj jubilarni 20. SRF je svakako bio bingo!

Nadam se da se vidimo i 2025. godine!

Saša Jurišić