SWEDEN ROCK FEST 06.-09.06.2018, Norje

SWEDEN ROCK FEST 06.-09.06.2018, Norje

Kad je krajem 2016. objavljeno da Live Nation, jedan od najvećih koncertnih promotera preuzima Sweden Rock Festival, bilo je pitanje vremena kad će se rušiti neke granice koje su dugo godina smatrane nedodirljivim. Jedna od njih se tiče želje fanova koje grupe žele gledati na SRF-u. Na njihovoj stranici postoji formular u koji možete upisati želje. Svake godine se među top željama nalaze Iron Maiden, Metallica, Ac/Dc i Bon Jovi, među ostalima. I svake godine su organizatori govorili da su to 4 benda koja se nikad neće pojaviti na SRF-u jer u Švedskoj toliko jako dobro kotiraju (uostalom, kao i u cijelom svijetu) da njima ne treba SRF e da bi privukli 30-50.000 posjetitelja.

Vjerojatno se Live Nation kasno uključio da bi imao neki (preveliki) utjecaj na izbor bendova (pogotovo headlinera) za SRF 2017. No, kad su u jesen 2017. objavljeni svi headlineri i prvi bendovi koji će nastupiti na SRF, Live Nation je pokazao svoju moć: IRON MAIDEN, OZZY OSBOURNE i JUDAS PRIEST,  3 headlinera teškaša, 3 mušketira heavy metala!

Kad sam kasnije razgovarao s Martinom iz SRF tima, rekao mi je da su u prva 24 sata prodali toliko ulaznica koliko obično prodaju u prva 3 mjeseca prodaje!

Za mene je bila dodatno sretna vijest kad sam vidio da Iron Maiden sviraju 05.06.2018. u Kopenhagenu, dakle, dan prije SRF-a. Tako sam ispunio plan gledanja Maidena u dvorani i open air na jednoj turneji. Moj odlazak na koncert u Zagrebu je u tom trenutku još bio pod upitnikom. Osim toga, to je bilo 3.put da sam dan prije ili dan poslije SRF imao neki zanimljiv koncert u Kopenhagenu (Kiss 2008. i Maiden 2018.) ili Malmeu (Kiss 2010.) a jednom i dan prije (Iron Maiden u Nizozemskoj 2011.) i dan poslije (Bon Jovi u Minhenu 2011.).

06.06.2018. – Nulti dan

Ove godine je takozvani „nulti“ dan, dan kad su samo 2 najmanje pozornice dostupne, bio dosta „tanak“. Realno, osim Nocturnal Rites, koje sam baš imao želju pogledati i koje sam stvarno s velikim uživanjem pogledao, ništa drugo nije bilo iz mog arsenala. Quireboys su OK, ali imam osjećaj da su svake godine na SRF-u, nekad u električnoj, nekad u akustičnoj izvedbi, pa nemam nikakav poseban osjećaj kad ih vidim. Da ne bi bilo zabune, odlični su u živo ali nema nikakvog uzbuđenja kad / jer ih gledam. Bullet, Suffocation i Hardcore Superstars navodim samo kao info tko je još svirao taj dan. Da Iron Maiden nisu svrali dan ranije u Kopenhagenu vjerojatno ne bih ni došao na nulti dan.

07.06.2018. 1.dan

Ali je zato prvi dan nudio pregršt slatkiša: Crazy Lixx, Beattle Beast, Glenn Hughes, Helloween, Iron Maiden i H.E.A.T.! Mljac!

Crazy Lixx su bili prvi bend koji je otvorio 1.dan. Iako spadaju u zadnji retro val zvuka 80-tih, u odnosu na Heat, Eclipse i recimo, Reckless Love, oni su mi najmanje zanimljivi. Koncert je bio ok.

Ali sam zato strašno bio nabrijan pogledati Battle Beast jer mi je njiho aktualni album Bringer of Pain jedan od najboljih albuma u zadnjih godinu dana i slušao sam ga bezbroj puta. Kao da su znali što očekujem jer su od 11 pjesama čak 8 bili s zadnjeg albuma! J Na žalost ne i meni najbolje. Ali to je sad predmet druge priče (a ona se zove: koliko bendova ima albume na kojima je najbolja pjesma ona koja je bonus na nekom specijalnom izdanju??? Svakim danom ih je sve više… a prvi, barem meni, je bio  McAuley/Schenker Group, album Save Yourself i pjesma Take me back). Battle Beast su dva puta svirali u Zagrebu, kao predgrupa Sabatonu i Powerwolfu. To je bend koji je spojio disko 80-tih i metal (barem ih ja tako čujem) što je meni dobitna kombinacija J Iako su nakon 2 albuma promijenili pjevačicu a prije izlaska zadnjeg albuma je otišao osnivač benda i glavni pjesmopisac, to nije ni malo utjecalo na kvalitetu i na status benda (koja stalno raste). Fanstastičan koncert koji je ispunio sva moja očekivanja. Naravno, prekratak kad se toliko uživiš u njega.

Buckcherry su već nekoliko puta svirali na SRF-u ali nekako prolaze pokraj mene nezamjećeno. Možda bih ipak prvo trebao poslušati njihove albume jer uživo na mene ne ostavljaju nikakav dojam. Stoga sam radije, u istom tom terminu gledao Avatarium, progressive doom metal bend koji je osnovao mastermind kultnog benda Candlemass, Leif Edling, 2013. Već sam ih gledao i na njihovom prvom nastupu na SRF-u 2014. Zanimljivo mi je vidjeti ženski vokal u doom bendu. Samo, tad sam ih gledao na noćnom koncertu, koji više odgovara njihovom stilu a sad na dnevnom, što se ipak ne može uspoređivati. No, koncert kao koncert je bio dobar.

A onda dolazi jedan od ONIH trenutaka, uglavnom uvijek slučajnih. Nastojim ne propustiti ni jedan jedini bend, bilo poznati ili nepoznati ako je termin slobodan (ako na drugoj pozornici ne svira netko od mojih liblinga). Ovaj puta sam mogao birati između Nazareth i In This Moment. Odabrao sam In This Moment. Reći da sam omamljen i hipnotiziran bi bilo preslabo! Njihov koncert bih najlakše usporedio dojmom koji je na mene ostavio moj prvi koncert King Diamonda koji sam gledao 2006. u Budimpešti (nakon bezbroj promašaja) s tim da je ovdje glavni lik žena, tj. pjevačica. Bilo je tu svega, križeva, oltara, kurvi, časnih sestara, maskiranih glazbenika, konstantnog presvlačenja (očito je svaka pjesma i teatralna priča za sebe) a ponajviše erotike. Pjevačica Maria Bank naprosto pršti seksipilom ali na jedan pomalo mističan način. Mislim da bi se za nju mogla naći uloga u Igri prijestolja J No, sve to ne bi bilo dovoljno da nije bilo praćeno i vrlo zanimljivom glazbom. Na brzinu, dok sam gledao koncert, sam pročitao da je njihova glazba metalcore. Hmm, na koncertu mi i nije baš tako zvučalo. Morat ću si dati truda i poslušati ih. Sve u svemu, vrlo dojmljivo!

And now something completely different: s jedne strane nešto ultra moderno a s druge, odmah poslije, arhaično da ne može biti arhaičnije: Glenn Hughes izvodi set Deep Purple pjesama iz Mark III i Mark IV faze, a bogme i na moje iznenađenje i iz Mark II (Gillanove) faze. Stormbringer mi je kao klincu bila jedna od najboljih Purplovih pjesama. Njihov kompilacijski lp Deepest Purple sam nekad slušao svakodnevno (jer bolji izbor nije ni postojao – kad su u Jugi jedino bile dostupne ploče Purpla, Motorheada, Maidena i Ac/dc). Mistreated je također jedna od mojih favorita. Onda je iznenađujuće išao Smoke on the Water pa još veće iznenađenje Highway Star i na kraju nezaobilazna Burn. Čovjek pjeva kao da je došao na audiciju za pomoćnog pjevača Deep Purplea i kao da je sad 1973.

Killswitch Engage su bili predgrupa Maidenu u Kopenhagenu i bilo je logično očekivati da i oni sviraju na SRF-u. Obzirom da mi se život zgadio dok sam ih tamo gledao (a morao sam, jer sam bio u dvorani i nestrpljivo čekao Maiden) ovaj put sam ih obišao u širokom luku. Grozan bend. Još groznija glazba L

Sva sreća da su u istom terminu svirali The Dark Element, novi band bivše, druge, pjevačice Nightwish-a, Annete Olzen i bivšeg gitariste i osnivača benda Sonata Arctica, Jani Allan Kristian Liimatainen-a. Zapravo, u početku je to bio samo projekt iz kojeg je na kraju ipak nastao bend čiji je prvi nastup bio upravo na SRF-u. Teško da bi se od takva dva igrača moglo i očekivati nešto drugo osim simphony metala. Sa zanimanjem sam odgledao cijeli koncert. Iako nisam znao ni jednu pjesmu, to je ipak glazba koju načelno volim pa mi je bilo zanimljivo. Odsvirali su 10 od 11 pjesama koliko ih je na albumu.

Helloween u svojoj originalno-proširenoj postavi, s Kiskeom i Hansenom, sam gledao u Pragu u jesen 2017. i s koncerta otišao sretan i opijen kao kad sam kao klinac dobio indijansku perjanicu, koplje i pušku (sveto Trojstvo igranja kauboja i indijanaca). Na tom koncertu sam bio u prvim redovima velike arene a sad sam, ipak znajući kako će to izgledati, koncert gledao sa sigurne udaljenosti, kako bih odmah poslije koncerta ulovio što bolju poziciju za Maidene (a to je ipak, najvažnija stvar u životu J). Čuti pjesme Halloween, Dr.stein, I’m alive, A Little time, Keeper of the 7 keys, Future world s Kiskeom za mikrofonom te Starlight, Heavy Metal is the Law, Judas i How many tears, s Hansenom, je bio san svakog poštenog metalca. Hvala im što je ipak postojala brojka koliko je novca potrebno da nam se taj san ostvari J J J Bio bi grijeh ne spomenuti Andi Derissa, koji mi je, uz Hansena, najveći metalac u bendu. Nije on kriv što je Helloween u 80-tim proizvodio bolje pjesme nego sad, u zadnjih 30 godina J Šalu na stranu, Helloween 2017/2018 je bila jedna od boljih priča i sretan sam što sam ju vidio i čuo 2 puta.

A sada, najbolji heavy metal bend na svijetu.

A kad se zainate (kao na ovoj turneji), onda su najbolji s 10 bodova prednosti pred prvim pratiteljem (kad me već vučete za jezik, Judas Priestom, naravno).

Jedno je vidjeti snimku na jubitu a drugo je vidjeti uživo (u dvorani pa i open air) svu kolosalnost ovog benda. Moj plan za lovljenje najbolje pozicije je urodio plodom jer sam se probijao kroz švedske redove kao kroz maslac. Ne znam o kojim su to Šveđanima osvajačima Sabaton pjevali na cijelom Carolus Rex albumu jer danas padaju kao zrele kruške i nisam imao nikakvih problema doći u prve redove J I to naoružan svim svojim rekvizitima za audio vizualno dokumentiranje koncerta J

Nakon suvišne i dosadne Doctor Doctor, legendarni Chruchillov govor nam je odmah dao do znanja što nas čeka: Aces High i to s Spitfire lovcem koji je letio, ponirao i pucao po nama. Kad Maiden ovako počnu, to izgleda kao da si bijesne pse pustio s lanca! Prvi dio koncerta je imao ratnu tematiku pa je odmah iza Aces High uslijedila Where Eagles Dare a Clint Eastwood, pardon, Bruce Dickinson je bio odjeven u zimsku, bijelu uniformu dok se u pozadini vidjela žičara koja je vodila u Orlovo gnijezdo! Maestralno! 2 Minutes to Midnight pa iznenađujući The Clansman, u fantastičnoj Bruceovoj izvedbi (baš mi je žao Blaze-a, imao je nemoguć zadatak – zamijeniti Dickinsona). The Trooper uvijek podigne temperaturu u okolici za koji stupanj. U ovom dijelu koncerta, dobar dio pozornice je bio pokriven maskirnim mrežama, sve u duhu koncepta rata, i samo su se panoi izmjenjivali. Nakon Troopera smo vidjeli tehničare kako užurbano skidaju mreže i ostale ratne rekvizite. Čin drugi. Religiozno – filozofski. Revelation nas je uvela u čarobnu katedralu. Za mene je ovo bio jedan od najspektakularnijih scenskih prizora koji sam ikad gledao na Maidenovom koncertu. Pravo iznenađenje je bio odabir For the Great Good of God za ovu turneju. Meni je to najbolja pjesma s mega albuma A Matter of Life and Death. The Wicker Man je ponovo zapalio pobliku, koja je ipak malo zastala nakon prethodne monumentalne pjesme. Pa onda još jedan dijamant iz njihove dijademe: The Sign of the Cross, meni najbolja pjesma iz Blazeove ere. Već su ju s Dickinsonom svirali na Brave New World turneji i zvučala je odlično. A sad još i bolje. Dickinson se, kao nikad u životu, presvlačio gotovo za svaku pjesmu. Ovaj put je došao ogrnut plaštom noseći veliki svjetleći križ, kojeg je zabio u pod i malo malo, iznad njega dolazio raditi znak križa. Kraj pjesme je dočekao na podestu iznad bubnjara držeći križ u ruci. Najveće iznenađenje koje se tiče odabira pjesama u zadnje 33 godine je upravo slijedilo: Flight of Icarus! Naime, toliko je prošlo od kad su ju zadnji put svirali prije toga, i to 17.09.1986., nakon što su ju na Somewhere on tour odsvirali samo na 6 koncerta. Na svu sreću, ja sam ju imao priliku čuti na 2. od tih 6 izvedbi, u Zagrebu 11.06.1986. Ne znam koji je vrag bio Harrisu pa je spustio rampu na tu pjesmu i ostavio ju skrivenu duboko u podrumu.

Scenski, to je vjerojatno bio najdojmljiviji trenutak koncerta, turneje, života! Bruce je šetao okolo s 2 bacača plamena, svakim u jednoj ruci, i dok je Ikar letio iznad njega, pržio mu krila!

Znam da sam jedini na svijetu koji to misli, ali Fear of the Dark bi trebala ići u mirovinu. Naravno, 16.000 Danaca i 35.000 ljudi na SRF-u je mislilo drugačije i pjevalo poznate oooo-oooo da se sve prašilo. Ovaj put sam i ja bio impresioniran jer je Dickinson očito htio nadmašiti samog sebe nakon Flight of Icarus. U onom uvodnom dijelu se pojavio s fenjerom u ruci, odjeven po zadnjoj viktorijanskoj modi s kraja 19.stoljeća, balonerom i košuljom na volane. Kako je pjesma odmicala, a on sve više pokazivao teatralnosti, pomislio sam kako bi bio izvrstan gradonačelnik Casterbridge-a!

Woe to you of Earth and Sea… i Bruce Dickinson je opet metalac u kožnjaku kao na onim legendarnim fotografijama iz 1982.

Kao i nekoliko tisuća puta do sad, koncert su završili s pjesmom Iron Maiden, uz Eddia koji se izdigao iza Nicko McBraina.

Bis su otvorili s The Evil That Men Do, mojom slabom točkom s 7th Son albuma. Uvijek mi nekakvu sjetu izazove kad god ju slušam. Brilijantna pjesma. Slijedila je Hallowed Be Thy Name s konopcem za vješanje koje je visilo s konstrukcije za svjetla i za kraj Run To The Hills. Ovo je bio toliko dobar koncert da sam čak i Janick Gersa izostavio iz teksta sve do kraja jer ni on nije mogao narušiti ovaj spektakl.

Nije bilo vremena za slavlje jer je na najudaljenijoj pozornici upravo počeo H.E.A.T. Prije par godina su imali isti status, zadnji bend poslije headlinera, ali su imali termin za cijeli svoj koncert. Pamtim da je bilo toliko hladno da mi ni deka (preko zimeske jakne) nije pomogla da se ugrijem. Ovaj put su imali samo 60 min na raspolaganju iako iza njih nije više nitko svirao na toj pozornici. Njihov dugogodišnji gitarist ih je napustio pa su u bend pozvali bivšeg gitaristu, iz vremena dok su u bendu bila obojica. Ne mogu reći da se po tom pitanju osjetila neka razlika u samom sviranju ali vizualno (imidž i ponašanje na pozornici) su nebo i zemlja. Prethodni je bio pravi moderni showman s gitarom a aktualni je izgledao kao da je izašao iz nekog arhivskog koncerta iz 70-tih. H.E.A.T. su mi, uz Eclipse, najdraži bend novog vala švedskog meločnog metala i gledao sam ih brdo puta. Ovaj put su mi bili zeru manje interesantni nego inače.

Obično kad bendovi tipa Kreator negdje sviraju nastojim ne biti u tom trenutku u istoj državi s njima L Na žalost, naši su se putevi nekoliko puta križali i ja sam svaki puta sve više učvršćivao svoj izrazito negativan stav o njima. Kad se samo sjetim 1986. Cijelo sam ljeto radio sa zidarima kako bih skupio novce za ploče. I onda smo nas 4 krajem ljeta otišli u Beograd jer smo čuli da tamo ima „buvlja pijaca“ i da se mogu kupiti ploče metala. Kad smo došli stvarno ih je i bilo. Jugo izdanja su bila od 50 do 100 „hiljada dinara“ a uvozna u prosjeku oko 400 do 500, što je bilo brutalno skupo.  Accept – Restless and Wild sam platio 500 a moj prijatelj Damir Čorak, od milja zvani Čorak, je platio Metallicu – Ride the Lightning 550! I još je morao otići na drugi kraj Beograda kod tog tipa po ploču. Ovo govorim jer se tad ploča od Kreatora – Pleasure to Kill prodavala za „milion i dvesta hiljada“! Od tada raste moj animozitet, mada ih do tada nikad nisam čuo. Kasnije sam od jednog Slovenca iz Logateca, s kim sam razmjenjivao snimke na kazetama, nabavio taj album. I usrao se. Bilo je to nešto najgore što sam u životu čuo. A ni poslije nisam čuo puno lošijih stvari.

No, čak i s takvim negatim pedigreom sam otišao do pozornice gdje su oni trebali još 45 minuta svirati. Stoički sam odgledao taj ostatak (ja sam ipak metalac kojeg ni takvo smeće ne može pokolebati da odustanem) ne bi li ipak našao neki tračak nade, nešto što bi mi reklo da sam bio u zabludi sve ove godine. Osim toga, više nitko nije svirao a nije mi se išlo spavati (sve dok neki metal bend svira). Ne samo da se svjetlo u tami nije ukazalo nego sam vidio jedan dio koncerta koji me je najblaže rečeno sablaznio. Svirali su jednu od zadnjih pjesama i Mile (svaka sličnost s hrvatskim, jednako bezvenim Miletom nije nikakva slučajnost) je (valjda) rekao da tu pjesmu posvećuju umrlim glazbenicima, Fallen Brother. Dok su svirali pjesmu na ekranima na pozornici su se izmjenjivale slike palih glazbenika. Ako ste pomislili da su se tamo vrtile samo slike palih metalaca, gadno se varate. U toj plejadi likova su se našli Prince, David Bowie, „brother“ Amy Winehouse, Tom Waitts (??? nisam siguran je li to on ali netko sličan je bio). Svaka čast njima, ali kakve oni imaju veze s nama? Stari moj, Mile, gdje ti je Ingo Schwichtenberg, gdje je Midnight, Randy Rhoads, Clive Burr, Cozy Powell, Criss Oliva, Steve Lee, Nick Menza, Eric Carr, Jani Lane, Kevin DuBrow, Steve Clark…

Kako bilo, čak mi ni Kreator nije mogao pokvariti ovako fenomenalan dan. Ako ništa, naučio sam lekciju da ne čačkam mečku.

07.06.2018. – 2.dan

Po imenima ovaj dan nije bio tako jak kao prvi ali ipak se moglo naći dobrih stvari. Prvi, ili bolje rečeno, prve su bile dame iz Vixen. Njihova prva dva albuma su vrh sweet metala s kraja 80-tih, početka 90-tih a uz pjesmu Love Is a Killer sam i ja, tvrdokorni metalac znao navlažiti oči J Maloprije sam nabrajao nespomenutu palu braću a imamo i jednu palu sestru kojoj je bilo mjesto na Miletovom ekranu, gitaristicu Vixen, Jan Kuhnemund . No, dosta o Miletu, i previše sam mu redaka dao.

Vixen sam gledao prije dosta godina na SRF-u u vrijeme kad su bile dvije verzije benda a jednom u Engleskoj, kad se ponovo okupila originalna postava. I oba puta su mi koncerti bili super. Međutim, sad se dogodio jedan sindrom, koji lagano osvaja slične bendove iz te faze: na koncertima gube onu melodičnost koju su nekad imali na albumima i pjesme izvode u drugačijim aranžmanima, puno sirovijim. Imao sam dojam nekakvog prangijanja dok sam ih gledao a to je zadnje što sam želio čuti. Minus.

Sva sreća Pretty Maids nemaju takvih problema. Oni ne pokušavaju osvojiti novu publiku metodom kojom bi izgubili staru, 30+ godina vjernu. I hvala im na tome. Standardno dobar koncert, uvijek dobro raspoloženi Ronnie Atkins i njegov „soul brother“ Ken Hammer, brdo hitova, U ORIGINALNOJ VERZIJI.

Bilo je pravo čudo kad su se na SRF-u 2014. pojavili Madam X, bolje rečeno, uskrsli iz dubokog zaborava. Ni ovaj put nisam bio manje iznenađen kad sam vidio da će opet svirati. Mada, kad bolje razmislim, obzirom da je Roxy Petrucci svirala s Vixenom, o istom trošku su organizatori dobili i Madam X J Kad su prvi put svirali najavili su novi album. Iskreno, nisam upoznat je li u međvremenu izašao ili je to bio koncert s kojim su ga htjeli predstaviti. Madam X su zabavan bend iz 80-tih, ali i ništa više, koje čine sestre Petrucci (druga svira gitaru) te pjevač i basist.

U 16:30 je počeo koncert kojem sam se jako veselio: Bernie Torme band. Njegova verzija pjesme New Orleans, s Gillanom, je bila jedna od prvih hard rock / metal pjesama koja mi se svidjela kao potencijalnom metalcu. Bernie je imao i epizodu s Ozzyjem nakon što je Randy Rhoads poginuo ali ona nije dugo potrajala. Najintrigantija epizoda iz Bernijevog opusa je bend Desperado, u kojem je svirao s Clive Burrom iz Madena, Dee Sniderom iz Twisted Sister i Marc Russelom. Na žalost, taj album je snimljen u predvečerje grunga i diskografska kuća ga tad više nije htjela objaviti. Izašao je tek 25 godina kasnije. Bernie Torme group je klasična rock grupa i realno, osim New Orleans, ništa mi više i nije bilo zanimljivo.

Poslije sam gledao Uriah Heep. Zanimljivo, njihove pjesme više volim kad ih drugi izvode nego oni sami!

Stone Sour su dobili poziciju co-headlinera na Festival pozornici. Obzirom da sam potpuno neinformiran o njihovom opusu, osim što znam da je pjevač jedan od medijski najeksponiranijih likova po portalima i časopisima, i da pjeva i u Slipknot-u (čiju također niti jednu pjesmu nisam čuo u životu). Gledam, slušam, pa se malo pomaknem, pa se oslonim na lijevu nogu, pa na desnu, pa malo slikam. Ali ne ide pa ne ide. Bez veze da ne može biti bezveznije. Brzo sam dao petama vjetra.

Metalci s dužim pedigreom su se brusili na koncert švedske grupe Heavy Load koja se ponovo okupila nakon pustih destljeća. Albumi Death or Glory (1982.) i Stronger than Evil (1983.) imaju kultni status. Za njih kažu da su bili prvi pravi švedski heavy metal bend i prvi Viking metal bend. Moram skrušeno priznati da se nikad u životu nisam susreo s njihovom glazbom niti sam ih ikad viđao po časopisim. Za razliku od mene, brojna publika koja se skupila ispred pozornice je s nestrpljenjem čekala početak koncerta. Ono što sam ja vidio i čuo je tipični Saxon / Motorhead / New wave of British Heavy metal bend, koža, lanci, nitne, kao da je ponovo 1982. Nije mi bilo loše ali nisu me ni „izuli iz cipela“, kako bi rekao jedan naš sportski djelatnik.

Ozzy Osbourne je najavio No More Tours 2. Kakva su moja iskustva s njim i njegovom originalnom No More Tours sam već nekoliko puta opisao i neću se više vraćati na taj događaj. Na moje razočarenje, Gus G. više nije član benda nego je Ozzy ponovo doveo Zakk Wylda. Ozzy je jedan od rijetkih bendova / glazbenika, čija glazba na cdu je obrnuto proporcionalna njegovim koncertima. Njegovi (solo) albumi su mi uvijek na nekim mojim top listama a 2 puta što sam ga gledao solo i jednom s Black Sabbathom, su mi jedni od nalošijih, u svakom slučaju, najbezveznijih koncerata. I onda ga netko mudar stavi dan iza Maidena i dan prije Judas Priest J Još jedna specifičnost Ozzyjevih koncerata da je 95% pjesama identično zadnjih 30 godina, bez obzira kako uspješan album ili pjesmu imao nakon toga. Ni ovaj put nije bilo ništa bolje. Uostalom, nakon što sam ga gledao na turneji povodom albuma Scream, na kojoj nije svirao niti jednu pjesmu s tog albuma, onda se nema više ništa dodati. Pozitivna stvar u odnosu na prethodne godine je to što je konačno odlučio otvoriti blagajnu i nešto investirati u pozornicu, da ne bude samo crna mrlja kao do sad (barem ono što sam ja gledao. Taj komentar ne obuhvaća spektakularne pozornice koje je imao 80-tih). Svojevremeno sam jako volio No Rest for the Wicked album, prvi Zakkov s Ozzyjem. Tad se Zakk još koliko toliko držao nekih Ozzyjevih gitarističkih standarda (koji su i činili njegove albume iz 80-tih vrhunskim). Kasnije je Zakk otišao u neke čudne vode pa nije ni čudo da ga je Ozzy otpustio uz komentar da je Ozzy bend sve više postajao i zvučao kao Black Label Society, Zakkov bend. Uglavnom, koncert je čak ispao pristojan, u svakom slučaju najbolji Ozzyjev koji sam gledao do sad. Ali Zakk mi je bio katastrofa. Svaki je solo bio ovakav: vrl vrl vrl vrl vrl vrl vrl. I tako u nedogled. Sve do solo točke, kad je odsvirao par uvodnih rifova nekih „svojih Ozzy“ pjesama tipa Miracle Man, Crazy Babies, Desire, Perry Mason a onda je imao solo na gitari. I opet od nemila do nedraga vrl vrl vrl vrl vrl vrl. Ovaj put nas je Ozzy počastio samo s 3 Black Sabbathove pjesme. I s 10 svojih, i 2 sola, to bi bilo sve što nam je ponudio.

08.06.2018. – 3.dan

Crashdiet (meni) spadaju u isti koš kao i Crazy Lixx pa sam baš bio radoznao kakav će im biti koncert. Hmm, nekako me baš i nisu oduševili iako si je pjevač davao truda čak se penjati na konstrukciju pozornice.

Puno su mi bolji bili The 69 Eyes koje nikad prije nisam vidio ni čuo. To je očito neki gothic metal bend ali vrlo lagano ulazi u uho kad ih se prvi put čuje. Kasnije sam pročitao da su prilično veliki. Oprostit će mi što je moje znanje o njima nikakvo jer to nije glazba kakvu slušam.

Steelheart, eh, Steelheart. 2 brilijantna albuma (1990. i 1992.) pa grozota, pa ih nigdje nema, pa se onda stvore na SRF-u 2011. s jednim vrlo kontroverznim nastupom. Dio koncerta sa starim stvarima (i starim zvukom) – super, dio koncerta s novijim materijalom – katastrofa, hip hop. Ove godine, u travnju, sam ih gledao kao headlinere Frontiers festa u Italiji i bili su mi iznenađujuće ok. Ovaj put me iznenadilo da se u samo par mjeseci promijenilo pola benda! Ionako je bitan samo pjevač, Mike Matijević, naše gore list J Informacija da će svirati na glavnoj pozornici je također bilo malo iznenađenje. Nisam mislio da baš tako dobro kotiraju u Švedskoj. Koncert su započeli s dvije pjesme „filmskog“ benda Steel Dragon (film „Rock Star“) Blood Pollution i Livin’ the Life a onda su sa sljedeće dvije pjesme (Gimme Gimme i Like a Never Before) proključali moju krv! Kako se koncert približavao kraju sve sam više bio sklon zaključku da je ovo uvjerljivo najbolji njihov koncert koji sam gledao. 5 od 11 pjesama su bile s prvog albuma. Žao mi je jedino što uporno ignorira pjesme s jednako dobrog drugog albuma Tangled in Reins. Kao kurizitet želim reći da sam na povrtaku bio u istom avionu iz Kopenhagena za Zagreb i da sam na aerodromu u Zagrebu i popričao s njim.

Na žalost, u isto vrijeme su na drugoj pozornici svirale Girlschool, koje bih rado pogledao iako mi njihov nastup na SRF-u prije nekoliko godina i nije ostao u najboljem sjećanju.

Stratovarius je bend koji mi je u sredini i drugoj polovici 90-tih život značio. To je bio jedan od novih bendova koji su „spašavali“ metal. Albumi poput Dreamspace, 4th Dimesnion a pogotovo Eclipse su bili gotovo svakodnevno u mom cd playeru. Sljedeći albumi Visions (kad sam ih prvi put i gledao u Beču) i Destiny su već bili lagani derivati prethodnih albuma ali još uvijek vrlo dobri a kasnije su sa svakim albumom sve više prestajali biti zanimljivi. Onda je u toj fazi bend napustio osnivač, nekadašnji pjevač, glazbopisac a prvenstveno i gitarist Timmo Tolkki te sam potpuno izgubio interes za njima. Uredno sam ih gledao na festivalima i na koncertima gdje su bili u paketu s nekim drugim bendom ali s rukama u džepovima i na sigurnoj udaljenosti ne više u prvim redovima kao nekad (nije povezano s mojim godinama J). Po svom običaju, njihove albume i dalje kupujem ali očito samo zato da bi mi stajali na polici. Kolekcionar u meni se ipak ne predaje tako lako. U današnjem Stratovariusu ne svira više NITKO iz originalne postave s prva dva albuma. Najdugovječniji član je pjevač Timmo Kotipelto koji je počeo pjevati na 3. te klavijaturist Jens Johanssen koji je počeo klavijaturirati na 4. albumu. 60 minutni set su počeli s pjesmom Forever Free. Speed of Light i Black Diamond su pjesme koje su me podsjetile koliko mi je nekad ovaj bend bio dobar. Koncert je bio bez zamjerke ali i bez nekog posebnog adrenalina. Hunting High and Low je zatvorila koncert.

Još jedno ime koji mi je nekad bilo na vrhu liste je imalo nastup na ovogodišnjem SRF-u: Tarja. Neprežaljena pjevačica Nightwisha iz njihove najbolje faze. Još sam neko vrijeme nakon što je morala „proučiti kartu Italije“ (tako mi je jedna Maja, u koju sam bio ludo zaljubljen, dala nogu 1982. čim smo se vratili s ljetovanja iz Starigrada na Hvaru, preko slavonskobrodskog Društva „Naša djeca“) odlazio na njene koncerte (Graz, Zagreb, razni festivali) ali sam i s njom lagano izgubio kontakt zadnjih godina. Koristeći iskustvo s Helloweena, odabrao sam poziciju odakle sam mogao ekspresno otići u prve redove i pripremiti se za Judas Priest. Iskreno, Tarjin solo opus mi nije niti približno zanimljiv kao Nightwish i danas kad ju gledam samo čekam hoće li otpjevati koju njihovu pjesmu. Ovaj put je to bio medley Tutankhamen / Ever Dream / The Riddler / Slaying the Dreamer i Over the Hills and Far Away (naravno, Gary Mooreova pjesma, ali Nightwish aranžmani).

Judas Priest su izdali album Firepower s kojim su napravili najbolji razultat na top listama u zadnjih 30 godina, 5. u USA i 5. u UK. Na žalost, objavljeno je da giterist Glenn Tipton boluje od Parkinsonove bolesti i da će tu i tamo na turneji svirati samo 2-3 jednostavnije pjesme. U njegove cipele je uskočio Andy Sneap, koji im je producirao album. Osim što je postao jedan od najpriznatijih producenata u metalu, Andy je gitarist a svirao je u bendu Sabbat i još svira u bendu Hell.

U doba interneta prva stvar koju pogledam kad bend krene na turneju je koje pjesme svira. Kad sam vidio što su Judas Priest odabrali „zakocenuo“ sam se! Bloodstone, Saints in Hell, Tyrant, Night Comes Down, Grinder, The Ripper, Freewheel Burning. Čudo nad čudima! No krenimo redom. Udobno smješten na centralnoj poziciji na ogradi u prvom redu festivala koji ove godine ima 35.000 duša s nestrpljenjem sam čekao početak koncerta.  Firepower je otvorila koncert. Odmah sam primjetio da je pozornica bila puno bolja nego na zadnjoj turneji a to se posebno odnosi na kvalitetniji ekran i 1.000 x bolju animaciju. Na Reedemer of Souls su imali smiješnu, gotovo naivnu animaciju. S pozornošću sam pratio kako se Andy Sneap uklopio u bend. Koliko su Priest iznimno bezbolno prošli zamjenu Downing – Faulkner toliko je i ova zamjena Tipton – Sneap dobro prošla. Čovjek se nije nešto posebno eksponirao (to je mjesto sad ugrabio Faulkner kojega je bio pun „teren“) ali je svoje dionice odsvirao bezgrešno. Za razliku od nekih Gersa i sličnih, nije mu palo na pamet dodati svoj „štih“ pjesmama. Obožavam Grinder, koja mi je najbolja pjesma s British Steel albuma. Sjećam je se i iz Ljubljane i Zagreba 1991. Tada je također bila 2.pjesma u setu J Zapravo, malo se toga od tad promijenilo. I tad i sad sam visio na ogradi J Kad smo kod pjesme, Grinder, opet ne mogu zaobići Kreator čija je verzija na cd-u Tribute to Judas Priest iz 1996. naprosto očajna L Sinner je tipična Downingova pjesma s puno sola, koje je Faulkner odlično odsvirao. To mi je i najbolja pjesma, s inače relativno nezanimljivog, Sin After Sin albuma. Nakon nove pjesme i prvog singla Lightning Strike, išao je apsolutni dijamant: Bloodstone! Nekad sam toliko glasno slušao tu pjesmu, uz otvorene prozore na kući, da su prodavačice iz obližnje trgovine mom tati govorile kad se vraćao s posla, da Saša kod kuće ima „disko“ J Saints in Hell je jedna od njihovih najboljih pjesama a nevjerojatno zvuči činjenica da ju do ove turneje nikad nisu svirali. Posebno mi se dojmila animacija na ekranima za vrijeme te pjesme. Inače, Halford se gotovo za svaku pjesmu presvlačio, kao da je i on htio teatralnost podići u višu brzinu. Standardna Turbo Lover (eh, da je barem Out in the Cold umjesto nje, za promjenu) pa onda nevjerojatan trio Tyrant, koju nisu svirali od 1980. a s kojom su uobičavali završiti koncerte te dvije s Defenders of the Faith albuma: Night Comes Down (prvi put od 1984.) i Freewheel Burning (prvi put da sam ju ja ulovio na koncertu). Kraj regularnog dijela koncerta je ipak bio uobičajeno ziheraški: You’ve Got Another Thing Comin’ (ali bez sudjelovanja publike), Hell Bent for Leather, s Halfordom na motoru te Painkiller za kraj regularnog dijela koncerta. Nakon uobičajenih par trenutaka za meditaciju, pardon, koji gutljaj piva, bis su, što nije baš uobičajeno, počeli s pjesmom sa zadnjeg albuma Rising from Ruins. A onda se nakon nje na pozornici pojavio i Glenn Tipton. Ipak je ovo prevelik i bitan koncert koji nije mogao propustiti. Trio s British Steel albuma je zatvorio koncert: Metal Gods, Breaking the Law i Living After Midnight. Simbolično, u ponoć su i završili svoj fantastičan koncert.

Teoretski, nas je još uvijek čekao život poslije ponoći ali preostala dva benda, Pist On i Backyard Babies me nisu zanimali.

Kao zaključak bih mogao kopirati svoje zadnje rečenice iz prethodnih 14 izvještaja: fantastičan festival, puno dobrih koncerata, vrhunska organizacija, lijepo vrijeme i odlična zabava.

Vidimo se dogodine!                                                                                                                                            Saša Jurišić

Scroll to top